Eksperimenti koji su trebali pokazati je li let čovjeka u svemir moguć počeli su istovremeno u SSSR-u i SAD-u: 40-ih i 50-ih godina. Do tada nijedno živo biće nije doživjelo ni stanje uzlijetanja u raketi, ni slijetanja, a pogotovo ne bestežinsko stanje ili svemirsko zračenje, piše Russia Beyond.
Kako će sve to utjecati na čovjeka trebali su pokazati "biološki objekti" istraživanja. Ali tko će biti ovi objekti? To uopće nije bilo jednostavno pitanje.
Sovjetski konstruktori su razmatrali različite mogućnosti: miševi, štakori, majmuni, mačke, psi. Smatralo se da su majmuni više nalik čovjeku. Upravo su iz tog razloga Amerikanci počeli u svemir slati majmune. U raketi je prvo poletio rezus makaki po imenu Albert 1948. godine. Francuzi su 1963. godine u svemir poslali mačku, a prije toga štakore. U Sovjetskom Savezu su se u složenim neurofiziološkim eksperimentima kao ogledne životinje tradicionalno koristili psi. Dobitnik Nobelove nagrade Ivan Pavlov na njima je proučio sustav refleksa i postigao izuzetne rezultate.
Uostalom, varijanta s korištenjem majmuna se također ozbiljno razmatrala još na početku ere svemirskih letova. Doktor Oleg Gazenko, jedan od glavnih znanstvenika svemirskog programa, čak je posjećivao cirkus i promatrao dresirane pse i majmune. Shvatio je da bi s majmunima bilo mnogo problema. Oni nisu tako emotivno stabilni, znaju se naći u stanju živčanog sloma, kada pokazuju agresivnost. U SAD-u su se, između ostalog, protiv toga borili pomoću narkotičnih sredstava. Predviđajući veliki broj problema s majmunima, Sovjeti su se odlučili za pse. I to za lutalice.
"Lajka [prvi pas koji je otišao u Zemljinu orbitu] je pronađena na ulici. Kao, uostalom, i većina pasa koji su sudjelovali u eksperimentima. Zašto su se znanstvenici odlučili za pse s ulice? To je jednostavno objasniti: oni su vrlo inteligentni i nisu zahtjevni. Nijedan rasan pas ne cijeni toliko čovjekov dobar odnos prema njemu kao oni. U prihvatilištu su ih čistili, prali i obilno hranili", kaže akademik Gazenko.
Odgovarajuće pse su tražili u azilima za lutalice, raspitivali se kod ljudi i uzimali ih s ulice. To su trebali biti mali psi teški 6-7 kilograma, stari od dvije do šest godina, pitomi, zdravi i vrlo strpljivi. Trudili su se naći ženke, jer je za njih jednostavnije napraviti odijelo za izbacivanje mokraće, a birali su i pse svijetle boje, jer su oni bolje izgledali na televiziji. Ali, to su bili samo početni kriteriji.
Izabrati psa za eksperimente bio je jednako složen posao kao što je kasnije bilo izabrati ljude za let u svemir. Psi su prolazili nekoliko faza pripreme. Najprije su ih dresirali i testirali njihovu izdržljivost.
Navikavali su ih na svemirske kostime. Učili su ih da se hrane iz automatske hranilice. Trenirali su ih da se okreću u centrifugi, testirali na aparatu za testiranje otpornosti na vibracije, uvježbavali katapultiranje.
Najsloženiji test bilo je smještanje u zatvorenu kapsulu. Boravak u njoj su postepeno produžavali. Na primjer, kandidati za duge letove su u zatvorenom trebali izdržati optimalno vrijeme: do 20 dana. Najprije su eksperimenti s kabinom trajali do 55 dana. Nisu svi psi mogli izdržati takav napor, neki su počinjali neprekidno cviljeti i pokušavali provaliti vrata. Smatralo se da ovi eksperimenti pokazuju karakter psa i stabilnost njegove psihe, pa su na osnovu toga eksperimentatori odlučivali je li pas uopće pogodan za let, a ako jest, za kratak ili dug. Oni koji bi prošli prvu selekciju bili su operirani (što je također bila rizična faza): ugrađivali su im elektrode i katetere za kontrolu zdravlja i ubrizgavanje lijekova direktno u krv, a također su im amputirali repove (koji su remetili rad ventilacijskog sustava u kabini).
U Sovjetskom Savezu su često pse u svemir slali u parovima, kako bi se uvjerili da u dobivenim rezultatima postoji određena zakonitost, a da se ne radi o nekoj individualnoj reakciji. Zato su pse birali uzimajući u obzir i kako se međusobno slažu, što je bio još jedan značajan faktor.
SSSR je ukupno u svemir lansirao 51 psa, a 12 njih nije preživjelo let. Najtragičnija je bila smrt Lajke 1957. godine, zbog medijske pažnje koja je posvećena njezinom putovanju u svemir.
Misija se pripremala u velikoj žurbi. Naime, u listopadu je Nikita Hruščov, prvi sekretar CK-a KPSS-a, rekao znanstvenicima da satelit sa psom treba biti lansiran u roku od mjesec dana, povodom godišnjice Oktobarske revolucije, do 7. studenog. Ali u tom trenutku mehanizam povratka žive životinje na Zemlju još nije postojao. To znači da je sudbina Lajke bila zapečaćena, za što nitko nije smio znati. Lajka je trebala uginuti negdje tjedan dana nakon polijetanja. "Nažalost, stradala je znatno ranije", sjeća se Gazenko.
U realnosti se zbog greške u proračunu toplinske vodljivosti Lajka ugušila samo nekoliko sati nakon polijetanja, za što se saznalo tek 2002. godine. A 50-ih je godina sovjetski tisak tijekom sedam dana objavljivao izvještaje o zdravlju psa, dok je Lajka službeno bila "živa". Zatim je SSSR priopćio da je tijekom eksperimenta došao do neprocjenjivih podataka i navodno uspavao psa, što je naišlo na burnu kritiku od strane Zapada.
Kasnije je, komentirajući smrt Lajke, Gazenko rekao da je "rad sa životinjama izvor patnje za sve nas. Mi se prema njima odnosimo kao prema djeci koja ne govore. Što vrijeme više prolazi, to više žalim zbog toga. Nismo to trebali raditi. Nismo iz te misije saznali tako mnogo da bi to moglo opravdati smrt psa."
Mnogo kasnije, 80-ih i 90-ih godina, u SSSR-u, a kasnije u Rusiji, znanstvenici su okušali sreću i s majmunima. U svemir je u okviru programa "Bion" poslano 12 majmuna, ali posljednji po imenu Muljtik je umro nakon slijetanja, nakon čega je odlučeno da se program ukine.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....