U ovoj kolumni obično se, kako već i samo ime kaže, bavim psima. U zadnje vrijeme, otkako se jedan Roland od Gileada dosmucao u naše živote, i o mački. No, ovoga puta neću spominjati krznate članove svoje obitelji - ovoga se puta radi o štakorici kojoj sam dala ime Gita. Koju sam upoznala i otpratila istog dana.
Imam već iskustva sa štakorima na samrti - prije tri godine naišla sam na Šandora, kako sam mu dala ime. Znam koji su simptomi, znam da nema pomoći. Kad sam jutros Gitu našla pokraj lifta, onako malenu i jadnu, bilo je jasno da tu nijedan veterinar, nikakav vitamin K ili aktivni ugljen, ne može pomoći. Gita je pojela štakomor i umire. Krv na njenim ustima potvrdila mi je da je kraj blizu.
Mnogi bi je samo prekoračili ili bi je šutnuli, da ne stanu na nju. No, ja sam u njoj vidjela ono što jest: biće koje pati. Ne mogu joj baš nikako pomoći, ja nemam snage da joj okončam muke, a dok dođem po veterinara, sigurno će već biti kasno da je eutanazira. Činilo se da je smrt blizu.
Zato sam napravila jedino što sam mogla: izvukla plastičnu vrećicu iz džepa, primila je i odnijela u stan. Pse nije zanimala, mačak je poludio. Stavila sam je u jednu od kutija koje čuvam za njegovu igru (ionako ih ima dovoljno, neće ni primijetiti da neke nema), a prethodno sam je napunila papirnatim ručnicima. Mačka i pse sam dvama vratima (jednim zaključanim, jer ih Roni inače zna otvoriti) odvojila. Nju sam stavila u kupaonici tik do radijatora, gdje je toplo. Izgasila sam svjetlo, uključila joj na mobitelu glazbu u čijem naslovu piše da je za smirivanje štakora, a s time se slažu i brojni njihovi vlasnici, čije sam komentare vidjela. Nisam mogla napraviti ništa drugo.
Dok sam je premještala iz vrećice u kutiju, izmigoljila se. Pošto sam je već dirala rukama, zadržala sam je u dlanu koju sekundu. Bila je tako malena, još mlada, a njene su me oči pametno gledale. Prednje nožice su joj se trzale. Bila je posve čista - na njoj nije bilo prljavštine, uši su joj bile čišće od onih mojih ljubimaca, a rep je sjajio.
Vidjelo se da pati i da je kraj blizu. Svakom je živom biću to vrijeme više ili manje isto - tu je bol i mrak i strah. Dala sam joj ono što bih željela da meni daju kad budem odlazila: da sam na toplom, sigurnom, da svira umirujuća glazba (ili, u mom slučaju, preferiram Metallicu, hvala) i da je netko uz mene. Da nisam sama.
Znam da se štakori truju jer ih smatramo štetočinama. No, vidjeti patnju kroz koju to biće prolazi... Nijedno stvorenje na ovome svijetu ne bi trebalo tako patiti. Gita nije nikome ništa nažao napravila, osim što je voljela jesti. Je li vrijeme da razmislimo o drugim načinima kako da riješimo situaciju s previše štakora? Kao što golubovi u Bruxellesu jedu hranu od koje su sterilni, možda bismo i sa štakorima mogli nešto tako napraviti? Jer ovo jednostavno nije humano.
Malene Gitine oči su se zatvorile, no moje su ostale širom otvorene. Ona sad više nije u tijelu koje razara otrov i čiji svaki dio neopisivo boli, što me tješi. Više joj nije teško. No, znam da ću još dugo razmišljati o njoj i da ću raditi sve što mogu da ljude potaknem na humane lovke: one koje štakore ulove, a onda ih mi pustimo dalje od sebe, žive i zdrave. Dok sam gledala kako se gase Gitine očice, shvatila sam zašto Jane Goodal govori da još ima nade kako će se stvari u svijetu promijeniti na bolje. Ona kaže da je to zato što danas postoje ljudi kojima je stalo do toga da se stvari promijene i vjeruje da će se baš zato one i promijeniti.
Zbog Gite i tisuće i tisuće takvih kao ona, čija mi je patnja sad po prvi put u životu jasna, i ja želim da se promijeni način na koji vidimo štakore. Ne samo da su pametni, mogu biti privrženi, naučiti svoje ime i razne trikove, nego ih trenutno obučavaju da traže ljude zatrpane pod ruševinama. Kako im mi zahvaljujemo? Otrovom. Ljepilom. Boli, smrti.
Nijedno biće na svijetu nije zaslužilo da ga tako tretiramo.