Rezultati nove studije znanstvenika Sveučilišta Stanford objavljeni su 1. studenog u časopisu Nature Communications, a odnose se na istraživanje prehrambenih navika plavih kitova (Balaenoptera musculus), kitova perjara (Balaenoptera physalus) i grbavih kitova (Megaptera novaeangliae) te njihovu konzumaciju sitnih čestica plastike ne većih od nekoliko zrnaca pijeska, općenito poznatih kao mikroplastika, piše Ekovjesnik.
Istraživači su kombinirali mjerenja koncentracije mikroplastike u gornjim i donjim slojevima vodenog stupca uz obalu Kalifornije, i uspoređivali podatke prikupljene pomoću uređaja za praćenje na stotinama kitova od 2010. do 2019. godine. Otkrili su da se kitovi uglavnom hrane u području 50 do 250 metara ispod površine, što je dubina koja se podudara s najvećim koncentracijama mikroplastike u otvorenom oceanu. Također, došli su do zapanjujućeg otkrića prema kojem najveće stvorenje na planetu - plavi kit – dnevno proguta oko 10 milijuna komada mikroplastike jer se gotovo isključivo hrani sitnim planktonskim račićima zvanim kril (Euphausiacea).
„Postoji samo jedna poveznica: kril pojede plastiku, a zatim kit pojede kril“, kaže jedan od koautora studije, Matthew Savoca, postdoktorand u morskom laboratoriju Hopkins Marine Station Sveučilišta Stanford na poluotoku Monterey.
Grbavi kitovi koji se prvenstveno hrane ribom, haringama i inćunima, progutaju oko 200.000 komada mikroplastike dnevno, dok oni koji se uglavnom hrane krilom progutaju najmanje milijun komada. Kitovi perajari, koji se hrane i krilom i ribom, prema procjeni progutaju od tri do deset milijuna komada mikroplastike dnevno.
„Ovi podaci su vjerojatno još porazniji za kitove koji traže hranu u zagađenijim regijama, poput Sredozemnog mora“, kaže Savoca.
Kitovi jedu smeće
Gotovo sva mikroplastika koju kitovi konzumiraju potječe od njihovog plijena, a ne od golemih količina morske vode koju ti kitovi progutaju kad skaču kako bi uhvatili rojeve krila i malih riba, tvrde istraživači.
„Ovo je zabrinjavajuće otkriće jer sugerira da kitovi možda ne dobivaju hranu potrebnu za razvoj“, kaže glavna autorica Shirel Kahane-Rapport. „Potrebno nam je više istraživanja kako bismo shvatili je li kril koji konzumira mikroplastiku manje bogat uljem i je li riba možda manje mesna, manje masna, a sve zbog toga što je jela mikroplastiku koja im daje osjećaj sitosti.“
Ako su ovi podaci točni, to znači da kitovi u potrazi za hranom i samim hranjenjem dobivaju manje kalorija, a to je nešto što si životinja veličine vozila s 18 kotača teško može priuštiti.
„Ako u plutajućim nakupinama plastičnog otpada ulove plijen, kitovi istovremeno pojedu i veliku količinu smeća. To je kao da trenirate za maraton i jedete samo žele“, kaže Shirel Kahane-Rapport, koja je trenutačno postdoktorandica na Kalifornijskom državnom sveučilištu Fullerton (CSUF).
Istraživanje se temelji na podacima prikupljenima tijekom više od jednog desetljeća i pokušajima pronalaženja odgovara na naizgled jednostavna, ali temeljna pitanja kao što su koliko kitovi jedu, kako se hrane, zašto narastu tako veliki (ali ne i veći) i kojom brzinom im kucaju srca.
Korišten je cijeli niz tehnologija, uključujući bespilotne letjelice i uređaje pune senzora pričvršćenih na leđima kitova kako bi se prikupili podaci o njihovom kretanju i fiziološkim potrebama. S malih istraživačkih brodova također su postavljani zvučni dubinomjeri koji koriste zvučne valove za mapiranje dubine i gustoće ribe i krila u blizini mjesta gdje se kitovi hrane.
Međutim, ovi vrlo vrijedni podaci prvi put su povezani s problemom plastičnog onečišćenja, koji se ubrzano širi i kitovima dodatno povećava prijetnje od buke, kemijskog i biološkog onečišćenja. „Za vrste koje se još oporavljaju od surovog kitolova i pritom se suočavaju s drugim antropogenim pritiscima, naši nalazi sugeriraju da kumulativni utjecaji višestrukih stresora zahtijevaju dodatnu pozornost“, ističu autori.
Znanstvenici nastavljaju istraživati što se događa s mikroplastikom koju progutaju kitovi, a kako ističe Kahane-Rapport, ona im „vjerojatno grebe sluznicu želuca, apsorbira se u krvotok ili se nakuplja u cijelom organizmu, što još ne možemo tvrditi sa sigurnošću“.
Rezultati ovog istraživanja predstavljaju važan prvi korak prema razumijevanju potencijalnih kemijskih i fizioloških učinaka mikroplastike na kitove i druge velike životinje. Istraživanje će se nastaviti u smjeru ispitivanja kako oceanografske sile stvaraju guste nakupine mikroplastike i plijena te kako mikroplastika utječe na nutritivnu vrijednost ključnih vrsta plijena, i to ne samo za kitove, već i za niz ekonomski i ekološki važnih oceanskih vrsta.
„Bolje razumijevanje ovog problema, kao i korištenje novih tehnologija poput bespilotnih letjelica, uređaja s ugrađenim senzorima i ehosonora, omogućit će nam izvođenje važnih translacijskih istraživanja“, kaže Jeremy Goldbogen, izvanredni profesor na Stanford Doerr School of Sustainability.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....