‘Koliko snova, ideja o boljem svijetu kojeg će ona graditi, koliko ambicija...‘

Sjećate se ljetovanja kad ste bili mladi? Baš jako mladi. Možda još niste krenuli na fakultet, upijali ste one rijetke trenutke mira, uživali u vrućini, soli i maštali o tome kako će vam život izgledati. U walkman sam stavila kazetu ‘The best of New Order’, ležala na zidiću i činilo mi se da je sve moguće. Ja ću putovati, svirati, pisati... Pred očima sam imala predodžbu te mlade žene, mrvicu je previsoka i premršava, zamišljam tamnokosu verziju Nico iz ‘Velvet Underground’ koja s knjigom u ruci vlakom putuje po cijeloj Europi. Putuje sama, istražuje manje poznate dijelove velikih gradova, uočava sitnice zanimljive samo njoj. Ona piše čudnu muziku, premda svira klasičan drveni instrument, zanimljivo joj je sve što se spaja kablovima i proizvodi neobične zvukove. Oscar Wilde joj je sve na svijetu.

Nikad neće izgubiti svoj mali notes u koji je prepisivala rečenice iz ‘Slike Doriana Graya’ i za pretpostaviti je da će ta žena uvijek oko sebe imati puno bilježnica, stalno će nešto zapisivati. Neki zvuk, neku melodiju, neku temu. Neće se lako zaljubljivati, njene ljubavi bit će vesele i površne, ona će pravu ljubav naći na pragu četrdesete, kao njeni roditelji. Ta tamnokosa mršavica dane će provoditi u svom boemskom stanu u potkrovlju. Puno novaca će trošiti na kreme za izbjeljivanje pjega, neće tako lako prihvatiti tu užasnu kombinaciju bijele kože i crne kose jer koliko god obožava Roberta Smitha - on jednostavno nije seksi. Imat će troje djece i puno mačaka, kad putuje će dati ključ susjedima da hrane životinje. Koliko snova, ideja o boljem svijetu kojeg će ona graditi, koliko ambicija i kakva pokretačka snaga u tim mirnim ljetnim maštanjima.

Danas je ta žena crvenokosa pjegavica, zbog alergije člana obitelji ona ne može imati obožavane mačke, ali je u međuvremenu saznala da ljudi općenito rade grozne stvari jedni drugima i životinjama. Neki ljudi uzgajaju pse da bi se ti psi borili do smrti, umirali u agoniji dok se ljudi smiju, uživaju i klade se. Jedno mirno poslijepodne ona će vidjeti emisiju o tome, to će slomiti njeno mlado srce i tad će čvrsto odlučiti da će život posvetiti tim ranjenim dušama. Negdje u stanu njenih roditelja postoji dnevnik s konkretnim planom. Djevojka koja nosi majicu s natpisom ‘Hate’ će izrasti u ženu u kojoj je puno ljubavi.

Nikad nije odustala od svojih snova, makar su se i oni mijenjali kako je vrijeme odmicalo. Njen stan u potkrovlju uskoro će zamijeniti kuća u Brdovcu, muškarac njenih snova zarađuje za život proizvodeći neobične zvukove spajanjem kablova, zajedno provode sate u studiju i nju to usrećuje, a ona se zaljubila u njega točno u godinama kad se njena majka zaljubila u oca.

U svim tim snovima, idejama, maštanjima jedno je za nju značilo smrt. Zatočeništvo. Biti živa zakopana - biti domaćica. Sluškinja. Ovisiti o raspoloženju druge osobe. O muškarcu. Mrziti svoj život, sve one koji su zaslužni za to što ona više ne postoji, mrziti svoju djecu. Oni su njeni tamničari, a ona se uvjerava da su joj razlog za život. Ona nema interesa, sve joj je oduzeto. Uvjerava se da su oni sve što ima dok ih istovremeno kažnjava što su joj uskratili sve o čemu je maštala.

Ženi koja je odustala od sebe, koja je zatomila sve što joj je ikad bilo važno da bi On mogao živjeti bez da imalo osjeti teret djece i koja sad postoji kao sjena nečeg što joj srce govori da je mogla biti za takav život nisu krivi zli ljevičari, masoni i reptili, a pogotovo nisu krivi peseki i mace.