Kad se zemlja počne tresti, mačke nestanu. Možda će vas u bijegu pogledati kao da se ispričavaju

Svi znamo za razne priče i snimke, što se nezaustavljivo šire internetom, o herojskim djelima naših ljubimaca. Psi koji izvlače ljude iz ruševina ili tužno zavijaju na grobu svog vlasnika, pomažu djeci u nevolji, konji koji olakšavaju muke invalidima, vrane koje pomažu ježevima da prijeđu cestu, sove koje osnivaju stranku i spašavaju Hrvatsku od korupcije…

Sve to zaboravite kada su mačke u pitanju.

Daleko od toga da one ne vole svoje Otvarače konzervi, štoviše, vrlo su privržene i rado će vam satima presti u krilu. No, kada je nevolja, ovih naših četvero nema nigdje na vidiku. Otrčat će glavom bez obzira i možda, ako ste te godine bili naročito dobri, u trku dobaciti pogled koji kao da govori „sorry, stari, sad je svatko za sebe“.

Uvjerili smo se u to još tijekom prvog zagrebačkog razornog potresa u ožujku. Kad smo istrčali na cestu i za koji trenutak se pribrali od šoka, krenuli smo vidjeti gdje su mačke. Nije ih bilo na vidiku, odavno su otišle. Znanstvenici to još izučavaju, no sve je jasnije kako mačke uistinu, poput i nekih drugih životinja, mogu predvidjeti potrese pa se razbježe koji trenutak prije udara. Dokazala je to i snimka urušavanja dijela zgrade zagrebačkog Medicinskog fakulteta, gdje su nadzorne kamere zabilježile kako su se tamošnje ljubimice rastrčale dvorištem desetak sekundi prije udara.

No, ima to i svojih dobrih strana. Potresi 28. i 29. prosinca sve su nas opet užasnuli, a još noćima smo se budili ili se još budimo i na najmanje podrhtavanje. Prva stvar koju sada radimo je da gledamo gdje je čopor.

- Sve je OK, Shakti mirno spava – zaključimo pa se okrenemo na drugu stranu kreveta zadovoljni što naš „kućni seizmograf“, kao najiskusnija u svojoj ubojitoj skupini, nema primjedbi. Dok je ona sklupčana na dekici i mirno spava, znamo da smo sigurni.

A opet, kako se ono kaže, koliko mačaka toliko ćudi. Četiri u našem slučaju. Mali crni Aleister tako je dan prije jakog potresa cijelo jutro bio nervozan. I inače mijauče bez veze i razloga, no sada kao da je nadišao vlastite mogućnosti.

- Meeeeeeoooooowwww – orilo se stanom satima.

Nije gladan. Nije žedan. Niš' ga ne boli. Možda mu treba pažnje, grlimo, ne pomaže. Da nije južina? Jesu mačke meteoropati? On je iz Zagorja, zašto bi on bio osjetljiv na južinu, nije Dalmatinac kao polubrat mu Ritchie.

Kad ono, u 12:19…No, znate sve. I opet, od mačaka ni m. Mijaukanje je bio izraz paničnog nezadovoljstva što su dvorišna vrata zatvorena, a već je razrađen plan mačje evakuacije.

Spomenuti polubrat Ritchie posebna je priča. Opet smo svi istrčali na cestu i hladnoću, mačaka niotkuda, a nakon sat vremena vraćamo se kući. Šteta srećom nije velika, no naših mačaka nema nigdje, a moja kutija cigareta negdje je nestala u silnoj trešnji i ljuljanju. Pretražujem sve logične lokacije, poput frižidera iako tamo obično nalazim daljinski upravljač, no nema i nema. Bacam oko ispod stolića u dnevnom boravku prekrivenim stolnjakom, a tamo – Ritchie. Za razliku od svih nas, on jedini prati televiziju i uputstva Ureda za upravljanje u hitnim situacijama. Naučio je tako da se tijekom potresa treba sakriti pod stol i to vjerno primjenjuje. Oduvijek je bio poseban mačak, a trebao je popriličan napor da ga se izvuče ispod stola. Gledao me kao da želi reći – you stupid human, zavuci se i ti ovdje, koji ti je vrag, vidiš kako drma.

No, postigli smo kućni dogovor. Potresa je previše, pa smo mačke zamolili da nas ubuduće upozoravaju i bude samo kada je najmanje 4,5 magnitude. Stvar zasad funkcionira, svi spavaju mirno, a i objasnili smo da je zgrada novija i da nema potrebe strahovati. Čini se da razumiju.

Svi, osim malenog Ritchieja. On i dalje, na svako podrhtavanje, hoda unezvijereno s dosta blesavom facom koja se pita „što se ovdje događa“.

I mi se to pitamo, tješimo ga.

Svatko se sa stresom nosi na svoj način. Kod njega su to – božićne kuglice. Uspije skinuti jednu s bora pa se lopta s njom po cijelom stanu. Ma kakav heavy metal, acid, progressive rock, tehno, to je prava glazba za dušu, koturanje po parketima daje baš onu pravu notu koja čovjeku treba da uzme kuhaču i krene ga naganjati po stanu.

Za to vrijeme veliki crni lovac Aleister danima se ne odvaja od svog najnovijeg ulova. Umislio je da je mašnica s božićnog poklona živa pa ju lovi po stanu i svaki puta kada uspije zadovoljno reži. To se, otprilike, ponavlja ritmički svakih četrdesetak sekundi, a mi u nevjerici gledamo je li moguće da mu je već danima toliko zabavna.

Stariji mladac Čupko pridružuje nam se u promatranju. Lijeno zijevne, pa dođe do klinca i odalami mu jednu pedagošku. Kao da ga čujemo kako govori, budalo mala, idemo van da uloviš nešto normalno. Ali, ne pomaže, Aleister je poznat po svom entuzijazmu prema lovu na nežive stvari i na to se treba naviknuti.

P.S. Bor je preživio, ponosni smo.

P.S. 2 Mačke vole Sam u kući, pokazalo je naše istraživanje.

P.S. 3 Strašan je propust ostaviti ostatke blagdanske purice na stolu makar i na trenutak nakon ručka. Ne isprobavati kod kuće.