Gladni vukovi zalaze u predgrađa Rima, a divlje svinje paradiraju najekskluzivnijom rezidencijalnom zonom

Usamljenost kapitolske Vučice bliži se kraju, jer se vuci vraćaju u Rim. Već su doprli do sjevernih predgrađa, do Prime Porte, gdje je i gradsko groblje s krematorijem, te do Labara, ostavivši iza leđa Saxu Rubru, gdje su glavni Raijevi radijski i televizijski studiji.

Posrijedi je čopor koji od iskona živi u Simbruinskim ("Kišovitim") brdima, sada nacionalnom parku koji se proteže jugozapadno od apeninske granice Lacija s Abruzzom. To je područje gdje su dominirali Etruščani, kojima je vučica bila totemska sveta životinja (i ona na rimskom Kapitolu od iste je vrste, Romul i Rem su joj dodani tek u baroku).

Novost je da stižu do rimskoga gradskog područja. Građani koji su od vreve utekli stanovati u Rimsko polje sada ih noću, kad su prozori otvoreni, čuju zavijati. Nemaju dovoljno lovine u brdima, pa upadaju u seoska dobra. Napadaju ovce i koze, maznu i poneku kokoš, jer glad ne bira. Stislo je, pa riskiraju. U zlo noćno doba poneki vuk strada pod automobilom, kao i onaj mitski u Dugopolju prije petnaestak godina.

Viđaju ih u Rimskom polju i zapadno od Rima, u zoni Castel di Guido koja graniči s Fiumicinom; viđaju ih i istočno i jugoistočno, po Albanskim brdima (gdje je i papinski Castel Gandolfo). Nema ih mnogo, četrdesetak-pedesetak. To pokazuje da su se rastrčali od nemila do nedraga u potrazi za hranom.

Gdje su nekada višestoljetni epski boj za prevlast bili etruščanski Veji i latinski Rim, danas se odvija pozicioni rat između veprova, plodnijih i brojno nadmoćnijih, te nesretnih vukova, kojima ne priskače u pomoć nikakav "zvjerski NATO".

Naime, rimski Il Messaggero tvrdi danas, pozivajući se na zoologe, da je upravo najezda veprova opustošila tradicionalna vučja lovišta. I lisičja, ako ćemo po istini: na istočnoj periferiji Vječnoga Grada, gdje vuci još nisu navratili, lije se vide, a tradicionalne mace mnogo rjeđe. Budimo iskreni: prvo su ljudi svima njima oteli habitat, pa se jadna zvjerad snalazi kako zna. A nema Nazora da opjeva njihovu nevolju.

Nacionalni Park Veio postavio je ograde da zaštiti svoje beštije od gladnih migranata. Stočari opet kupuju pse, uglavnom maremsko-abruške ovčare, koji ganjaju i vuke i nepoznate ljude, bez nepotrebne razlike.

Ipak, veprovi i njihova mladunčad su prikladna lovina. A kuda idu divlje svinje? Via Baldo degli Ubaldi, koja vodi ka Vatikanu, odavno je njihova zona. Ovih dana su snimljeni kako kao promenadu koriste Viale dei Parioli, glavnu arteriju najekskluzivnije gradske rezidencijalne zone, gdje četvorni metar stana zapada i više od 5000 eura. "Ne možemo dopustiti da to postanu vučja lovišta", kaže Messaggeru Paolo Ciucci, izvanredni profesor ekologije i zaštite divlje faune na sveučilištu Sapienzi.

Etolog Andrea Lunerti razmatra problem s vučje strane: kaže da su dovoljna četiri odrasla vuka da zakolju odraslog vepra. Vodi "Rifugio" (Sklonište), didaktički klub gdje djeci objašnjava da vuk nije neprijatelj, nije zao. "Nije zao, nego gladan", spontano nam je prije nekoliko godina rekao mali dječak. Lunerti dodaje da vuka treba poštovati. Organizirao je edukativni kombi kojim obilazi periferije i tumači da vuka ne treba ubiti. Neki ini dječak, 11-godišnjak iz Lunertijeve grupe, snimio je Navarrea, dvogodišnjeg vuka koji lunja tražeći hranu, a i vučicu, ne bi li začeo novi čopor.

Kad se čovjek osvrne po Rimu, pa i po samome Kapitolu i inim političkim brežuljcima, mogao bi zaključiti da je među svom tom faunom vuk barem iskren i pošten, ne vara i nema zadnjih namjera, samo dvije prednje, od kojih je jelo češća.