Fotografija iz osječkog azila, na kojoj vidimo dvoje njihovih ‘specoša‘ (kako tamo nazivaju svoje pse s posebnim potrebama) jedna je od onih koja dira srce. Ne samo da su oboje ostavljeni, nego nijedno od njih ne može samo hodati. Zato on ima kolica, a ona je u kolicima. Ipak, ima u njima srčanosti i života, zbog čega su u osječkom azilu omiljeni.
Ona posebno. Franko je drag, ali Ksenija (zvana Ksemba) je draga samo prema ljudima koje poznaje i voli. Svi drugi?
- Gospođa Ksemba se ovih dana fura na dobricu...Okej, ne fura se na dobricu, nekidan je jednom čiki malo proštepala ručicu, ali mislim, što ju je gurao tamo di ne treba, pa reklo mu se, ali on nije htio da sluša, što sad...Nije njena krivnja, lijepo joj iznad glave piše: Ne diraj me, grizem!
Ali nekad, i to samo za rodbinu i prijatelje, je fina k‘o da je iz Finske i onda zna ovakvu facicu da napravi a ja, ja biiii da puknem od slatkoće i miloće, da ju pojedem - kažu jedna volonterka, koja se ubraja među Ksembine omiljene.
Da su njih dvoje štićenici kakvog drugog azila, u nekoj drugoj zemlji, sigurno bi im sudbina bila drugačija. Ovako su voljeni, paženi i sigurni - velika je šansa da nikad neće biti udomljeni, to je svima jasno, ali barem žive na mjestu gdje ih ljudi vole i brinut će o njima do kraja.
