Ništa ne može nadmašiti Čudo na ledu, jednu od najvećih senzacija u povijesti sporta, pobjedu američkih sveučilištaraca protiv moćnih Sovjeta, reprezentacije koja do tog finala 1980. u Lake Placidu nije izgubila nijednu utakmicu na olimpijskim turnirima pune 22 godine. Nijedan gol se nikad neće tako slaviti kao što se već gotovo pola stoljeća slavi pobjednički za 4:3, koji je zabio kapetan te momčadi, Mike Eruzione, neće se više snimiti film kakav je bio Čudo, u kojem je izbornika američkih hokejaša Herba Brooksa utjelovio Kurt Russell...
Međutim, i ZOI Milano Cortina 2026. donio je filmsku priču. Prvo olimpijsko zlato za SAD u hokeju na ledu nakon Lake Placida. Od Čuda na ledu do Iskupljenja na ledu prošlo je gotovo pola stoljeća. Dovoljno da fotografija Jacka Hughesa, strijelca "zlatnog gola" u produžetku protiv Kanađana, deveterostrukih osvajača zlata na ZOI, osvane u povijesnim knjigama "nekoliko stranica" iza Eruzionove.
- On je j.... "gamer", uvijek je bio "gamer" - kaže Jackov brat, branič Quinn Hughes.
- Mentalno čvrst, prošao je puno toga, voli ovu igru. Američki junak.
Uglavnom, još jedna od "filmskih priča" kakve Amerikanci obožavaju. Jer centar New Jersey Devilsa, koji je u reprezentaciji prebačen na krilo, što je dovelo do loših izvedbi i silnih kritika nakon prošlogodišnjeg nastupa na turniru Četiri nacije, u ovaj je olimpijski turnir ušao kao član četvrte linije, da bi sjajnim igrama u skupini zaradio više minuta na ledu u nokaut-fazi. U finalu je, pak, nakon starta Sama Bennetta ostao bez zuba u trećoj trećini...
- Prva mi je misao bila kako izvući isključenje. Zapravo, prva mi je misao bila pogledati zub.
Osmijeh pati, ali kako je to rekao njegov suigrač Matt Boldy:
- Više ljudi će gledati u zlatnu medalju nego u njegov zub.
Američki junak - kako ga je portretirao brat - naravno se sudario s pitanjem o svemu što je morao prebroditi za trenutak koji će mu obilježiti karijeru.
- Cijeli se život boriš protiv nečega. Uvijek postoje prepreke, novi izazovi. Svaki igrač u ovom sportu prošao je toliko toga... To je putovanje, životno djelo. Ja sam samo dio svega toga. Mislim da svi koji smo igrali ovo finale možemo biti ponosni. Bila je to, očito, velika utakmica u kojoj smo mi slavili, ali bila je to jedna od velikih koje su odigrali SAD i Kanada.
Prevedeno, nije do njega, odnosno nije samo o njemu. Ne može biti nakon što se na ovo čekalo 46 godina. Hughes je bio onaj koji je ugurao taj pak u mrežu, ali do toga ne bi došlo da Zach Werenski nije odradio briljantan posao prije no što mu je asistirao, dok pogotovo ne bi došlo da na američkom golu nije stajao Connor Hellebuyck, koji je skinuo 41 od 42 kanadska udarca, uz nekoliko istinski fenomenalnih obrana.
- Reći ću da je to bila jedna od najboljih izvedbi svih vremena. Jednostavno mora biti. Ovo je bilo u rangu s onime što je 1980. napravio Jimmy Craig ili bilo koji od velikih američkih golmana. Nije bitno govorimo li o NHL-u ili bilo kojoj vrsti hokeja, što god je neki golman bilo gdje napravio, ovo je u rangu s time - oduševljeno je pričao Matthew Tkachuk.
Hellebuyck je na ovaj turnir došao kao jedna od najvećih zvijezda uopće, MVP prošle NHL sezone, ukupno triput i posljednje dvije godine najbolji golman najjače lige svijeta, uzdanica Winnipeg Jetsa već cijelo desetljeće, čovjek s 92 posto obrana u profesionalnoj karijeri. U Milanu je to podignuo na još višu razinu, na 95,6 posto obrana u pet utakmica, ukupno je skinuo 131 od 137 udaraca. Rasprave oko nagrade za najboljeg golmana olimpijskog turnira nije bilo...
- Taj tip više nikad ne bi trebao platiti piće u svojoj saveznoj državi Michiganu - slikovito je rekao Dylan Larkin, američki reprezentativac iz Detroit Red Wingsa.
Ali i za Hellebuycka je ovo bilo svojevrsno iskupljenje jer još su svježa sjećanja na prošlogodišnje doigravanje za Stanley Cup u kojem je triput povlačen s leda, dok se Winnipeg u prvom krugu mučio sa St. Louisom, da bi potom ispao od Dallasa.
- Kritičari samo mogu nastaviti pisati, ali oni ne razumiju što znači biti golman, ne razumiju moju igru. Ja znam što radim, što gradim. Ovo su trenuci koji to dokazuju, makar ne mislim da se moram više bilo komu dokazivati.
Nakon Milana definitivno ne mora, čak i ako nikad ne osvoji Stanley Cup, dok s tek 32 godine i za to još ima puno vremena...
Olimpijski pobjednik ostat će zauvijek, kao i svi ostali američki reprezentativci, koji su na proglačenje - kao i prošle godine kad su uzeli prvo svjetsko zlato nakon 1960. - izašli s dresom Johnnyja Gaudreaua, negdašnjeg reprezentativca kojeg je u kolovozu 2024. pregazio pijani vozač, dok je s bratom Matthewom vozio bicikle dan prije sestrina vjenčanja u Oldmans Townshipu (država New Jersey). Obojica su poginula, a Johnnyjeva djeca našla su se u Milanu na pobjedničkoj fotografiji američke reprezentacije. Još jedno poglavlje za film, koji će se - ne sumnjamo - snimiti u bliskoj budućnosti.
Osjećaj? Najbolje ga je opisao branič Charlie McAvoy:
- Jedva čekam vidjeti snimku našeg gola i onoga što se dogodilo nakon toga jer sam doživio "blackout". Koga sam grlio, gdje sam išao... Ne znam što se dogodilo. Bila je to euforija, ne mogu ni opisati osjećaj, jednostavno - čista sreća.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....