Kakav je trag u hrvatskom sportu ostavio Zlatko Mateša u dugih 24 godine, koliko je bio predsjednik HOO-a? Realno - ne baš snažan. Je li mogao ostaviti veći trag? Sigurno jest, premda HOO nije zamišljen kao institucija koja bi trebala definirati odnose u sportu. To je, barem formalno, oduvijek u nadležnosti Vlade RH.
Mateša sve te godine nije primao plaću ni bilo kakvu financijsku naknadu. Kako je i sam rekao - malo je toga uopće i potpisivao, pa je slijedom toga za malo toga i odgovarao. Kako može čovjek koji nije profesionalac, koji ima minimalne ovlasti i odgovornost, uopće ostaviti značajniji trag?
Stoga nema potrebe da hrvatski sport na bilo koji način bude u panici. Ništa se bitnije s Matešinim odlaskom neće dogoditi, a kamoli promijeniti. Što nas i dovodi do problema koji je neusporedivo veći od Matešina odlaska, kao i svih malverzacijskih problema koji već mjesecima potresaju hrvatski sport. Koji su Matešu i gurnuli prema izlaznim vratima.
Mateša je 24 godine bio predsjednik krovne organizacije hrvatskog sporta, a nije ostavio značajniji trag po kojem bismo ga mogli zapamtiti i upisati u povijest. U te 24 godine nije se dogodila ni najmanja reforma sporta, nije čak bilo ni neke ozbiljnije inicijative da se barem nekakva reforma pokrene. Premda će oni koji o sportu jako malo znaju odmah uzvratiti protupitanjem - zašto bi nam reforma uopće trebala?
U te 24 godine osvojili smo desetke olimpijskih medalja, svjetsko srebro i broncu u nogometu, tko zna koliko vaterpolskih zlata, kao i pregršt velikih rukometnih medalja. Divili smo se od tada i Janici, Blanki, Sandri, Tinu, Marinu... Nemaju to ni mnoge velike i daleko bogatije zemlje od Hrvatske. Što bismo mi htjeli? I Mateša je 24 godine bio na tom tragu, otvarao je pjenušce i nazdravljao pobjednicima. A sportaše i klubove koji su odavno potopljeni pažljivo je pogledom zaobilazio...
Hrvatski klubovi u te su se 24 godine stropoštali do najnižih razina u svojoj povijesti. Zdraviji su i moderniji, neusporedivo bliži svojoj europskoj i svjetskoj konkurenciji bili su 60-ih godina prošlog stoljeća nego što su danas. Hrvatska ima približno 13.000 sportskih klubova i udruga. Možda njih tridesetak djeluje i radi normalno, ne krpajući kraj s krajem. U ostalima je nada davno ugašena, žive od dana do dana, pokušavajući prolongirati gašenje koje neupitno dolazi.
U protekle 24 godine Europa je napravila nevjerojatan sportski iskorak u infrastrukturi i važnosti sporta u društvu u kojem egzistira. Posebno to vrijedi za zemlje bivšeg Istočnog bloka poput Poljske, Češke, Mađarske, Slovačke, Rumunjske... Sve su te zemlje prije 24 godine u sportskom segmentu - infrastrukturi, snazi klubova, statusu i važnosti trenera - bile daleko ispod Hrvatske, a danas su miljama ispred. Imaju sustav, gledatelje, TV prava, sponzore i veliki optimizam. Mi nemamo ništa.
Mi smo sve to gledali i ništa nismo napravili. Mateša će reći da to nije u domeni HOO-a, a mi godinama uzalud pitamo - u čijoj je? Ministarstva sporta? Onog koje nikada nije dobilo svog ministra, nego se poput prosca "prikači" nekome tko je važniji - jednom kulturi, drugi put turizmu, treći put tko zna kome.
Naravno da hrvatski sport treba očistiti od parazita koji ga neumorno izjedaju već 36 godina. Naravno da svi koji su krali i muljali trebaju biti zasluženo kažnjeni, kako god se zvali. Međutim, sve to neće pomoći hrvatskom sportu da stane na noge. Sportu hitno treba lider koji će imati viziju, odlučnost i hrabrost s kojom će napokon pokrenuti reformu sporta.
Mateša nije bio taj, potražimo nekoga tko će biti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....