Dugačak niz godina, čak i više od desetljeća, plivanje nije bio sport koji je u Hrvatskoj bio zamjetan. Medijski nikako, a opet donekle shvatljivo s gledišta rezultata koji su nas “zaobilazili”. Na seniorskoj razini i s velikih natjecanja. Daleko je prošlo od doba Draga nje i Kožulja, Todorovića i Rogulja. Silaskom sa scene Sanje Jovanović, “nestali” smo bili iz tzv. “malih bazena”.
Stanje je u nekom trenutku bilo toliko loše da se u razgovorima, komentarima na nastupe naših plivača znalo zlurado i zločesto komentirati – “Plivači? A, to su oni kupači. Jesu se opet utopili?”.
Tako je bilo, tako se pričalo, nemojmo sad skrivati da tako nije bilo. Onda je plivanje s vremenom skoro pa posve nestalo iz hrvatskih medija. Činjenica. No, u prosincu 2023. sve se kao iz temelja promijenilo. Doduše, sjećamo se savršeno, kada je reprezentacija odlazila u Poljsku, zakazali su press-konferenciju u zagrebačkoj zrakoplovnoj luci. Nije došao niti jedan novinar! Ovaj koji piše ove retke bio je u Šibeniku, na drugom zadatku, pa je na presicu došao samo jedan fotoreporter. Iz Cropixa.
Potom je slijedio kopernikanski obrat. U Lublinu, gdje je Jere Hribar na EP u 25-metarskim bazenima osvojio zlato i srebro (50 odnosno 100 slobodno), a štafeta se okitila broncom na 4x50 slobodno. U sekundi – obrat. Koji dan kasnije je, uostalom, Jere Hribar ovjenčan nagradom Sportaša godine u izboru Sportskih novosti. Počelo se pričati, pisati, izvješćivati više, pomnije, optimističnije. S velikom se nadom ispratila repka u Pariz na ovo Europsko prvenstvo. Sad je već bilo i novinara i više TV kamera, fotića... Onda je ondje isplivana i štafetna bronca.
Što se to dogodilo u hrvatskom plivanju da je došlo do renesanse, da se konačno ubiru seniorske medalje na kontinentalnim smotrama? Postoji li neka čarobna formula? Izmijenjeni sustav rada?
Prvo, valja ispraviti jednu lagano pogrešnu tezu. Nije da nije bilo rezultata. Bilo ih je, ali ne u seniorskom uzrastu. Te medalje, rezultate u juniorskim uzrastima prate, znaju, zbrajaju, uočavaju stvarno samo oni najuže vezani uz taj sport. Želimo reći kako sadašnji seniorski rezultati nisu baš došli iznenadno, preko noći, već je to naplata dugotrajnog, ustrajnog rada. Uostalom, treneri koji danas stoje iza ovih plivača i koji su danas manje-više svi članovi stožera u Parizu, ljudi su koji nisu došli “jučer”. Tu su, “kopaju” već najmanje 10 godina, dobar ih dio i znamo – Domagoj Zajec, Lovrenco Franičević, Ivica Androić, Dalibor Krebelj, Mate Ružić, Frane Ćirak, Jakša Arambašić... To dalje znači kako su skupili više od desetljeća dodatnog iskustva, znanja te se savršeno poznaju i djeluju kao jedan pogon.
Dva su ipak značajna trenutka. Jedan je dolazak Pere Kuterovca za izbornika plivačke vrste (2022.). Doktor kineziologije, svjetski ugledan kondicijski stručnjak iz Slavonskog Broda, dugo već član stožera Barakuda, vaterpolista dakle (znani su njihovi uspjesi), prihvatio se ponovo i prve ljubavi, plivanja.
Drugi značajan trenutak je 2023., kada je European Aquatics, i to baš s novim vodstvom u kojem je prvi dopredsjednik Josip Varvodić, odnedavno i predsjednik Hrvatskog plivačkog saveza, uveo EP do 23 godine. Uvidjeli su, naime, kako dobar dio Europe, pa tako i mi u Hrvatskoj, ima problem s odlaskom mladih iz sporta nakon juniorskog staža. Djeca su tako i u nas odustajala, gubila volju. Oformljenjem novih natjecanja dobili su priliku za nadmetanjem, ali i postizanjem rezultata koji im je onda “nosio” olimpijske programe, stipendije, davao motivaciju za ostanak u sportu. Ključan čak trenutak, uz, jasno, forsiranje odlaska na studij u SAD, što je glavni cilj izbornika Kuterovca.
Upravo kroz natjecanja do 23 godine dobili smo Tonija Dragoju, Janu Pavalić, Vilija Siveca, Jeru Hribara... Realno, tko od Hrvata danas zna da je Jere Hribar juniorski europski i svjetski doprvak i to još prije 4 godine? Ili europski U-23 doprvak i to prije samo godinu dana? Jedan Božo Puhalović lani je bio brončani Europljanin na 50 slobodno, opet do 23 godine. Stubičanka Jana Pavalić, članica PK Olimp iz Zaboka, postala je svjetskom juniorskom prvakinjom 2022. na 50 leptir. S 14 godina. Pretprošle godine postala je juniorska prvakinja Europe. Prošle godine brončana na juniorskom SP u Otopeniju, a sada ide na, za plivanje, jedno od najboljih sveučilišta u SAD-u (Virginia).
Dakle, ništa nije baš slučajno i nije da nije bilo rezultata i ranije. Nije ih bilo materijaliziranih u kolajnama, ali bilo je polufinala i finala Nikole Miljenića, Antona Lončara. Sada polako rad i misija dolaze do cilja.
Iako, daleko od toga da je sve idealno preko noći. Recimo, na EP u Parizu plivači su konačno imali fizioterapeuta!? Znamo da zvuči čudno, ali to nije bila praksa uvijek i cijelo vrijeme dosad. S tim da je u Parizu Frank Vincentio Žanetić jedini fizio, a plivačica i plivača 16! Malo previše za jednog čovjeka.
Da ne velimo da su i neki od plivača fantastični entuzijasti. Recimo, Luka Cvetko iz Zaboka zaposlen je u IT sektoru jedne velike strane, neeuropske tvrtke. Ponekad, zbog videosastanaka usred noći (vremenska razlika), kasni na trening. Za ovo EP u Parizu uzeo je godišnji odmor (!?), a kad su bili na pripremama u Kranju, budući da nema toliko godišnjeg, onda je između treninga u bazenu radio svoj primarni posao iz hotelske sobe.
Dakle, ima još štošta toga za unaprijediti u hrvatskom plivanju, ali da su pronašli, da jesu na pravoj “brazdi”, to stoji.










Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....