Odluka Vlade o izgradnji Nacionalnog centra vodenih sportova je pohvala, velika pomoć, te potreba tih sportova u nas

Ovotjedna odluka Vlade Republike Hrvatske o izgradnji Nacionalnog centra vodenih sportova u Zagrebu vijest je koja je primarno jasno razgalila "vodenu obitelj" (vaterpolo, plivanje, umjetničko plivanje, skokove u vodu...). To je početak oživotvorenja jednog sna o kojem čak dugo nisu htjeli javno ni pričati. Jednostavno, da ne "zacopraju", kako bi rekli u Zagrebu, a i zato što je zvučalo predobro da bi bilo istinito. No, istinito i realno jest. Da je potrebito, to valjda ne treba ni elaborirati.

Naime, svaki bazen, jasno, baš kao i svaka dvorana, stadion, jesu građevine koje spadaju u kategoriju "sportski objekti". Međutim, bazen danas, u Europi duboko u 21. stoljeću, te u svakom ozbiljnijem, većem gradu, po nama je civilizacijska stečevina, kulturološka potreba modernog čovjeka. Poput škola, zdravstvenih ustanova, muzeja, kazališta i k tomu slično. Ne valja gledati na sportske građevine, tako i na bazene, kao primarno mjesta odigravanja utakmica. Oni jednako tako služe rekreaciji, zdravlju i edukaciji najširih slojeva društva. Samo je jedan podatak uz Hrvatsku vezan doista loš i uzbunjujući. Prema podacima Hrvatskog Crvenog križa, u našoj državi između 40 i 70% djece ne zna plivati! U Istri više od polovice djece, na istoku Slavonije 70 posto. Utapanje je nakon prometnih nesreća najčešći uzrok smrtnih slučajeva djece u Hrvatskoj, kada izuzimamo bolesti. Slični se podaci prenose i na odrasle. U državi na moru i s više od 1.100 otoka, nije baš pohvalno.

Ne, tako jasno da se Nacionalni centar vodenih sportova neće graditi radi obuke djece plivača, ali plivači i vaterpolisti dobivanjem svojeg jedinstvenog nacionalnog središta za pripreme, okupljanja, pa onda i natjecanja, sigurno da mogu značajno "rasteretiti" ostale ZG bazene. Koji onda mogu i intenzivnije i još više poslužiti građanstvu, obuci plivanja, ma jednostavno zdravlju.

U Bjelovaru su Superkup igrali Mladost i Jadran

ZELJKO HAJDINJAK Cropix

Inače, za sam projekt Nacionalnog centra vodenih sportova, ovaj je novinar čuo prije godinu i pol do dvije. Polako se i u tišini "pripremao teren". Ove se godine počelo već pričati i javno, sve do konkretne odluke Vlade RH. Glede prostora oko Kineziološkog fakulteta u Zagrebu gdje bi centar trebao niknuti, ta je ideja još starija. Sjećamo se razgovora s jednim od dekana KiF-a prije 15–20 godina, kada su nam pokazane i fotografije, skice kako bi to trebalo/moglo izgledati. U biti, tada se radilo na ideji proširenja fakulteta, izgradnje jedne dvorane, vanjskih terena, obnovi i izgradnji novih učionica, laboratorija. Zemljište je vrlo veliko pa je postojala ideja i o mogućoj izgradnji zgrade za HOO i naš olimpijski ili sportski muzej. Tada još nije spominjan bazen, ali sada je sve podignuto na po nama puno višu i ozbiljniju razinu, od koje bi koristi imao koliko sport, toliko i znanost, odnosno Kineziološki fakultet. Ne radi se uostalom samo o bazenima, smještajnim kapacitetima, već i o ulaganju u sam Kineziološki fakultet, njihove prostore i opremu.

Glavni mađarski grad Budimpešta (1,7 milijuna stanovnika) ima 100–120 bazena. Nisu svi olimpijski, ali to je brojka natkrivenih bazena. Nema niti jednog imalo značajnijeg grada, pa i onih manjih, u razvijenoj Europi koji nema natkriveni bazen. Jednostavno, to nije pitanje luksuza već normalne potrebe, standarda življenja.

Mi u Hrvatskoj imamo javnih natkrivenih bazena/kompleksa 20-ak. Ne računamo hotele i toplice. Najveći dio tih bazena je izgrađen baš u samostalnoj Hrvatskoj, no ne možemo baš reći da je stanje idealno. Osijek, četvrti grad po veličini, ima bazen, ali 25-metarski i jedan dječji (izgrađeni 1998. – obnovljeni ove godine). Karlovac nema bazen. Split ima 5–7 vaterpolskih klubova, a da nije bilo MI 1979., ne bi bilo poljudskih bazena. Dubrovnik je vaterpolska, ali i plivačka meka koja ima tek jedan natkriveni olimpijski bazen. Cavtat, gradić koji je dao divovska imena vaterpola (Goran i Sandro Sukno, Elvis i Loren Fatović, ali i Miho Bošković, Paulo Obradović, Luko Vezilić, Maro Balić, Ivo Ivaniš...) uopće nema bazen.

No, istina je i da postoje pomaci, bilježe se baš zadnjih 10-ak godina. Natkriveni bazeni se polako grade, većinom neolimpijski (olimpijski ima dimenzije 50x25 metara), ali odluka Vlade RH o izgradnji Nacionalnog centra vodenih sportova s 3 bazena, od toga 2 olimpijska, silan je iskorak, a mi bismo dodali i hvatanje koraka modernim dobom, potrebama društva, a onda u konačnici i ulaganje u sportove koje pronose slavu naše domovine diljem svijeta.