Iskreno, ni sam nisam vjerovao da mogu ovako brzo; nemam pojma odakle sam to ‘iščupao‘

Pričat će se, pisati i komentirati još dugo o hrvatskoj štafeti 4x100 slobodno na Europskom prvenstvu u Parizu. Dečki su tako što s pravom i zaslužili. Medalje na najvećim plivačkim natjecanjima Hrvatska ne osvaja baš tako često. Barem nije dosad. Od sada... pa, ne bi stavili ruku u vatru da je to bio samo bljesak. Prije navještaj malo dugotrajnijeg razdoblja plivačkog nam vatrometa.

Medijski je u nas najviše eksponiran Jere Hribar. Opet, s razlogom. Ne samo što je 5. u Europi na "stotki" pojedinačno, nego je i jedini iz pariške četvorke koji je osvojio i broncu na 50 slobodno u 25-metarskom bazenu, na EP prošlog prosinca u poljskom Lublinu.

Pričali smo već i s gosparom Vlahom Nenadićem, sjajnim i najmlađim dečkom iz pariške štafete. Nismo i nećemo zaboraviti ni Zagorca, Vilija Siveca. Svi će doći na red, bez brige, ali ipak njih su čak četvorica dok je novinar jedan. Treba ih i "pohvatati", a brzi su.

No, osobita je priča, neka nam bude dopušteno, Toni Dragoja. To je onaj koji je u Parizu plivao kao zadnja izmjena, četvrti plivač. Kada je Sivec završio svoju dionicu, dotaknuo ciljnu ploču, Hrvatska je bila u finalu štafete na 5. mjestu, a onda...

Onda je skočio dečko iz Dubrave. Purger Toni mora da je uključio turbo potisnike. Brz kao šprica. Plivao je ludo. Ludo brzo. Stotku je isplivao 47.11! Najbrže u ovom kvartetu, ali i daleko najbrže njegovo vrijeme na 100 metara ikad. Do Pariza mu je osobni rekord bio 48.67. Onda je u Parizu, u kvalifikacijama pojedinačno plivao 48.58 što mu je osobni rekord i koji mu je tada donio 21. mjesto. U kvalifikacijama štafete je plivao još brže, 48.27. Ali ovo... 47.11, to je čudesno. Hrvatski rekord 47.42 Jere Hribara, baš iz Pariza, iz finala pojedinačno, ostaje i dalje rekord jer štafetna se vremena ne računaju u pojedinačne nacionalne rekorde. Osim ako ju nije ostvario netko kao prvi plivač/plivačica štafete.

- Nisam baš očekivao da mogu tako brzo... Iako, znao sam da mogu brže nego sam plivao ujutro, u kvalifikacijama. No, tada je glavni cilj bio samo plasirati se u finale, a onda se spremiti najjače, najbolje, najbrže. Tako da mislim da smo svi u finalu plivali brže nego u kvalifikacijama - zbori Toni Dragoja.

- Ja sam išao zadnji i u kvalifikacijama, a onda mogu najviše onako kalkulirati, gledati gdje su ostale štafete otprilike, te koliko nam je potrebno da "upadnemo" u finale. A navečer, finale... Tad nije bilo kalkulacija, jasno. Dok sam čekao svoj start, gledao sam kako 5 štafeta poravnate ulaze u cilj, skočio sam u vodu bez razmišljanja i ono... Gas do daske.

A taj "gas do daske" nam je donio broncu. Tonijeva konkurencija u tih 100 metara je bila "stravična". Hrvatska je staza bila broj 3. U "dvici" Mađar Kristof Milak, a u "četvorci" Rus Jegor Kornjev. Toni je isplivao bez respekta.

- Znali smo postave prije nego što smo krenuli na bazen, mislim i na postave drugih. Iako smo očekivali da će baš Mađari i Rusi možda ipak ići s najbržima kao prvim plivačem. Kad sam vidio da su njih baš stavili zadnje, malo sam bio nervozan zbog toga. Opet, dečki vjeruju u mene, znaju da mogu biti ja taj zadnji, znali su da se neću prestrašiti pred niti jednim plivačem. Kako god da se zove. Mogu se utrkivati sa svakim - odlučno će Toni.

Opet, ne možemo ne postaviti pitanje - "odakle ste to iščupali"? Jer, jedno je kad netko "spusti" vrijeme malo ispod neke dotadašnje granice, ali vi ste spustili zamalo i ispod druge. Dakle, plivali ste puno ispod 47, ali zamalo i ispod 46. To je raritetno.

- Iskreno, ne znam gdje sam to sve iščupao. Bile su emocije dosta jake, visoke. Jere je bio iza mene prije nego sam startao, čuo sam kako se dere, navija za mene, ohrabrivao me prije starta. Znao sam da moram dati sve od sebe kako bi pomogao dečkima, znali smo da se borimo za medalju. Ne, nisam vjerovao da mogu ovako brzo. Iskreno, nisam vjerovao. Znao sam da mogu ispod 48 sekundi, ali ovako baš, 47.11. To smo svi ostali u čudu nakon utrke.

Niste jedini...

- Ne znam od kuda je došlo, ali od nekud sam izvukao, he, he. Dobro je došlo.

I sad, kako je društvo u Parizu proslavilo medalju. Europsku broncu.

- Pa... ha, ha. Dečki i ja smo si naručili za večeru dostavu iz KFC-a. To nam je onako, interna šala, tradicija. Nakon dobre utrke pojesti KFC. To je počelo mislim 2024. na Svjetskom prvenstvu, između mene i Jere, nakon štafete. Pa eto...

U tom slučaju, kaj drugo, nego poželjeti ovim dečkima još puno ovakvih KFC-a.