Za mjesec dana se okuplja momčad koja je prije 40 godina osvojila naslov svjetskih prvaka

Prije 16 godina, 11. rujna 2010. u Zagrebu, Hrvatska je osvojila svoj prvi naslov prvaka Europe u vaterpolu. Prije 4 godine, bilo je to 10. rujna 2022. u Splitu, Barakude su i drugi put postali najbolji na našem kontinentu. No, ove godine hrvatski vaterpolo obilježava i jednu značajnu "okruglu" obljetnicu - 30 godina od olimpijskog srebra u Atlanti. Konkretnije obilježavanje ovog trofeja predviđeno je za Noć vaterpola koncem ove godine.

No, to su samo neki od velikih trofeja hrvatskog vaterpola. Spomenimo se samo olimpijskog zlata u Londonu 2012., pa još dva olimpijska srebra, u Riju 2016. i Parizu 2024. Svjetski prvaci smo bili u tri navrata - Melbourne 2007., Budimpešta 2017. i Doha 2024. Mogli bi ovako još dosta dugo. Vaterpolo je ipak najtrofejniji momčadski loptački sport u Hrvata. Jedino što ponekad javnost zaboravlja, nepravedno zapostavlja i brojne, izvanredne sportske domete, rezultate, trofeje, olimpijska i svjetska zlata koja su Hrvati, naši vaterpolisti osvajali prije 1992. ili službenog osamostaljenja domovine. Medalje koje su osvajali istina ne pod našim ili hrvatskim imenom i barjakom, ali to su itekako bila i ostat će, i hrvatski sportski uspjesi. Dostatno je spomenuti olimpijsko zlato 1968. u Ciudad de Mexicu kada je u momčadi koja je tada postala olimpijski pobjednik, od 11 igrača čak 8 bilo Hrvata -Ozren Bonačić, Zdravko Hebel, Ronald Lopatny, Uroš Marović, Miroslav Poljak, Karlo Stipanić i kapetan Ivo Trumbić. Izbornik je bio Zagrepčanin, legenda Mladosti Aleksandar Coša Seifert. Još su igrali Dejan Dabović, Mirko Sandić i Đorđe Perišić. Postojao je i pričuvni, 12. igrač. Opet Hrvat, Ratko Rudić.

Ovog se ljeta navršava 40 godina od naslova svjetskog prvaka u Madridu. Te 1986. godine odigrana je jedna od povijesno najduljih vaterpolskih utakmica, finale između ondašnje SFRJ i Italije. Utakmica koja je odlučena tek u 8. produžetku (12:11) golom Milanovića na asist Šimenca, 4 desetinke sekunde do kraja. Finale je doslovno počelo u nedjelju, a završilo u ponedjeljak.

Tu je momčad vodio Ratko Rudić, a od 13 igrača, čak je 7 Hrvata - kapetan Goran Sukno, Veselin Đuho, Tomislav Paškvalin, Perica Bukić, Dubravko Šimenc, Deni Lušić i Mirko Vičević. Ostali su bili Igor Milanović, Andrija Popović, Dragan Andrić, Anto Vasović i Zoran Petrović. Bio bi u momčadi sigurno i tada najbolji vaterpolist na svijetu, Milivoj Bebić da nije slomio ruku malo prije SP u Madridu.

No, ta "ekipica" sjajnih igrača od kojih su trojica čak članovi Kuće slavnih vodenih sportova (Bukić, Vičević i Milanović), okuplja se za mjesec dana u Dubrovniku. Inicijatori ovog okupljanja su Dubravko Šimenc i Perica Bukić.

- Prije nekoliko godina smo se bili okupili u Nišu, bila je utakmica Srbije i Hrvatske u Svjetskoj ligi. Ista ta momčad, vidjeli se, malo družili i tada je naš kapetan, Goran Sukno rekao da se sljedeći put nalazimo u Hrvatskoj, da on to organizira, u Cavtatu - spominje Dudo Šimenc.

- Nažalost, Gorana više nema među nama, ali smo onda odlučili kroz razgovor, Pero i ja, da mi to sada organiziramo u Dubrovniku. Ondje ćemo svi zajedno otići i na grob našem kapetanu.

Okupljanje tih svjetskih prvaka iz 1986. je planirano za 16. do 18. listopada, od petka do subote, a što se sjajno poklapa i s dolaskom na prvenstvenu utakmicu u Gružu, 17. listopada između Jug Adriatic osiguranja i Mladosti. Od svih igrača s tog famoznog finala u Madridu, jasno kako nedostaje najviše i vječno, kapetan Sukno, a nije se zasad uspjelo doći samo do Zorana Petrovića koji je navodno negdje u Kanadi. Svi ostali su potvrdili dolazak.

- Prije dvije godine je Zoran Roje organizirao u Rijeci i Opatiji druženje momčadi koja je 1984. osvojila olimpijsko zlato u Los Angelesu. Madridska momčad se jednom našla u Srbiji, sada ćemo kod nas, a najviše puta se u biti nalazila i to stalno, ona generacija puno prije nas koja je osvojila olimpijsko zlato u Meksiku 1986. - veli Perica Bukić.

Načelno, ovo je odlična priča koja potvrđuje snagu prijateljstva kroz sport. Nadalje, kako nikome ne bi palo na pamet jer znamo naš mentalitet, nema tu politike i nekakvog nostalgičarstva. Puko prisjećanje na jedno doba sportskog odrastanja i uspjeha, koji su k tomu, legitimni i vrlo bitan dio upravo hrvatskih sportskih uspjeha.