Recimo da bi jedan od scenarija mogao biti i sljedeći... Hrvatska na Mundijalu nije prošla prvu kup-stepenicu, vraća se kući. Nakon dva velika dočeka, nogometnu bi selekciju, odnosno taj sport, u Hrvatskoj dočekali slapovi kritika, obezvrijeđivanja, opća destrukcija i negativna etiketiranja. Sve dobro urađeno prije, postalo bi nebitno zbog ono što se "sada" dogodilo. Najuspješniji izbornik, Dalić, bio bi proglašen najvećim luzerom, najbolji nogometaš u globalnom kontekstu proteklih 15 godina, kapetan Modrić, tretirao bi se nezasitnim "starcem", koji se trebao odavno povući i prepustiti mjesto mlađima.
Nadajući se da scenarij neće biti takav, to neće mijenjati uvjerljivost dojma kako se u Hrvatskoj iznimno voli "na volej" dočekati svaki neuspjeh naših sportaš(ic)a. Pogotovo onih koji su imali velikih uspjeha, a onda im se dogodi, zamislite čudo, neuspjeh sukladno očekivanjima šire javnosti. Kad se takvi doživljaji odnose na natjecateljske padove, onda je još lakše razumjeti crnilo koje se prolije po sportskoj zbilji Hrvata kad buknu afere. Ova u Skijaškom savezu, koja po dimenzijama djeluje nestvarna koliko i njeno "neprepoznato" trajanje, poslužila je i za stvaranje atmosfere kako je skijanje, njegovi akteri i povijesni dosezi, jedno veliko "ništa". Nije da to iznenađuje, jer koliko god se čovjek ne može načuditi, toliko je ukorijenjena navika da se veličine i velika djela u nas čim prije umanje i, po mogućnosti, što više izvalja u blatu.
Donedavno bi taj sport bio najlakše i najstrastvenije upražnjen kontra nogometnog okruženja. Sad su skijanje, judo, šah i tko zna koji sport na tapeti. To, međutim, samo potvrđuje jednu drugu zbilju. Malverzacije koje se događaju, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, nisu stvar jedne djelatnosti i njome definirane. Malverzacije se događaju ljudima u svim sferama društva, one su stvar individualne inicijative i više ili manje šire odgovornosti. Ono što jedna takva devijacija ne bi trebala predstavljati, to je da postane naslovno obilježje kojim se tretira određena djelatnost i njeni akteri...
Relativno je razumljivo da malverzacije u svijetu sporta imaju vrlo snažan odjek. Sport i sportaši(ce) su okruženja slave i slavnih, medij kroz koji narodne mase izražavaju svoje zajedničke emocije, a društvene elite emitiraju svoje poruke. Kad su te slave uspješnije, svi se rado ukrcavaju u njene vlakove i koriste potencijale. Kad su te slave neuspješne, a pogotovo kad su u zoni malverzacija, slijedi odmak i zgražavanje. Kao da je sport izolirani otok nekih drugih ljudi i normi, a ne jedno od naših okruženja u kojem su ponašanja, pozitivna i negativna, odraz društva u kojem funkcioniraju.
U skijaškom je sportu, kako ukazuju istražni izvidi, bilo vrlo teških malverzacija, za koje će odgovarati oni koji su ih proizvodili. No, ta pohlepna ponašanja ne mogu zasjeniti senzacionalne dosege koje su skijaški akteri ostvari u proteklih četvrt stoljeća, predvođeni fantastičnim Kostelićima. Takve dosege ne možete ostvariti jer je netko nešto petljao. Oni su ostvareni "krvavim" radom, odricanjima, bolima, stručnošću i entuzijazmom. Jer, to je sport, a sve ostalo samo faktori društvenih ponašanja unutar te zdrave djelatnosti...
Određena društvena devijacija u doživljaju sportskih nam dostignuća, a u kojem od naših sportaša uvijek očekujemo (naj)više u međunarodnoj konkurenciji, ogleda se upravo u tom krivom kriteriju sportskog ulaganja i dobiti. Sad je, recimo, popularno postalo da se u Hrvatskoj malo trči u nogometu, odnosno ne trči se dobro i intenzivno. Krivi kriterij ogleda se u usporedbi s drugima, koji kudikamo više ulažu u sport nego što to čini Hrvatska. Istina jest da je Plenkovićeva vlada(vina) doprinijela najvišim materijalnim doprinosima sportu, odnosno boljem statusu sporta(ša). Radi ilustracije, ulaganja opće države u području kulture bile su 2016. 2,5 milijarde kuna, u religiju i rad za opće dobro 2 milijardi kuna, a u javno emitiranje 1,3 miljardi kuna. Sport je bio na repu s 220 milijuna kuna, a po izdvajanju su čak i na Malti bili izdašniji prema sportu.
Što bi drugi, veći, učinili s takvim limitiranim resursima? Nije to važno, nego je ključno spoznati uspješnost naših sportaša s tako ograničenim mogućnostima. Zato treba prozivati i sankcionirati muljatore, ali hrvatski sport u cjelini zaslužuje samo divljenje i više podrške. Materijalne i statusne unutar našeg društva.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....