U povijesti velikih natjecanja Hrvatska je odigrala 19 susreta za medalje. Osvojili smo ukupno 15 velikih medalja: tri olimpijske, pet svjetskih i šest europskih. U Herningu idemo po 16., u nedjelju od 15.15 sati (RTL) u okršaju za broncu suparnik je Island.
Pet bronci smo osvojili dosad na velikoj sceni, a pet puta smo izgubili utakmicu za broncu. U utakmica za medalje kojih smo odigrali 19 dosad, osam smo ih dobili za zlato ili broncu. Točno – tri zlata i pet bronci.
Od toga na Euru triput smo uspjeli osvojiti broncu (1994., 2012., 2016.), a triput smo utakmicu za broncu izgubili (2004., 2006., 2014.). Na Euru smo imali i tri finala i sva tri dosad smo izgubili (2008., 2010., 2020.).
Posljednji put za broncu smo igrali 2016. na Euru u Poljskoj, kada smo posljednju i osvojili. Posljednja europska medalja bilo je srebro 2020., posljednji put smo utakmicu za broncu izgubili 2017. na SP-u u Francuskoj, a posljednja medalja uopće bila je lani sa SP-a.
Island ima 371.000 stanovnika. Ako već pričamo o tome koliko je maloj državi teško stvoriti velike stvari, Island je mala, ponosna vikinška država s glavom i repom; nije joj problem proglasiti stečaj pa krenuti od nule. Island je ’95. organizirao SP rukometaša besprijekorno, skromno, samo onako kako on zna. Tada se oko toga počela stvarati velika rukometna priča koja traje i danas, koja je imala svoje velike junake u Grimssonu, Johanessonu, Sigurdssonu, Stefanssonu, Hrafnkelssonu... Tri trenera u polufinalu Eura samo su nastavak sjajne rukometne priče dalekog otoka.
Mali su i, kada su krenuli, prvo su stvorili sustav, školu, a iz škole su gradili mnogo toga dobrog što danas u svjetskom rukometu postoji. Nemaju novca za svakodnevni rukomet, ali za nacionalni naboj pronašli su rješenje. Najbolje proizvode su prvo stvarali, pa onda polako počeli plasirati po najboljim ligama svijeta, prvo u Njemačkoj, Španjolskoj, pa nakon toga u Francuskoj... Ne postoje slučajno Alfred Gislason koji vodi Njemačku, Dagur Sigurdsson koji vodi Hrvatsku, Patrekur Johannesson koji je dugo vodio Austriju, Gudmundur Gudmundsson koji je vodio Dansku i jake bundesligaške klubove, Erlingur Richardsson koji je dugo bio na klupi Nizozemske, Arnor Atlason u Aalborgu, sada pomoćnik Snorriju Gudjonssonu na čelu nacionalnog tima. Oko njih rastu igrači, sustav ih izbacuje, oni zarađuju u inozemstvu, a onda se s radošću vraćaju doma i postaju Island koji je danas jedinica za vrijednost svjetskog rukometa.
Naravno da to stvaranje ne može biti takvo da bez prekida rađa medalje i slavlja, ali u određenim razdobljima Island postaje momčad koja pokazuje svu raskoš. Jednom, prije desetak i više godina, jedan Island predvođen Olafurom Stefanssonom i fenomenalnim strijelcem Gudjonom Valurom Sigurdssonom stvorio je olimpijsko srebro u Pekingu i europsku broncu u Austriji. Taj Island je predvodio temeljiti i seriozni Gudmundur Gudmundsson. Bio je to vrhunac jedne odlične generacije s kojom priči nije bio kraj.
Evo, 16 godina nakon bronce na Euru u Austriji, oni ponovno imaju jednu sjajnu reprezentaciju spremnu za velike stvari. To, naravno, nije slučajno, već govori da je ta generacija stvorena na Islandu na krajevima one prošle velike priče. Gudmundssona je zamijenio mlađi, dojučerašnji kapetan Snorri Gudjonsson. Još 2019. počeli su se na SP-u u Njemačkoj pojavljivati neki Magnusson, Kristjansson, Arnasson, Gislason, i uz iskusne Palmarssona, Gudmundssona i Gustafssona počelo je građenje druge velike islandske priče. To ne ide preko noći, to se stvara godinama i danas se, evo, polako pretvara u vrlo moćnu europsku priču. Island ima jako dobru momčad. Tko je čini u prvom redu?
Na golu stari, dobri letač Gustafsson i mladi Halgrimsson, koji brani u Barceloni – to samo po sebi govori sve. Snažnu vikinšku obranu sada čini trojac Elvar Jonsson, Imyr Gislason i Eldji Vidarsson. Problem je ozljeda magdeburškog dragulja Jonssona zbog koje su kraći i u vanjskoj liniji. Inače, to su sve igrači koji igraju u Njemačkoj, ne slučajno.
Imaju dvije ekstra klase – Omara Ingija Magnussona i Gislija Kristjanssona iz Magdeburga. Krila su godinama među najboljima u Europi: Bjarki Elisson iz Veszprema i Orri Thorkelsson iz senzacionalnog portugalskog Sportinga. Desno Odin Rickardsson, najbolji strijelac Europske lige lani u dresu švicarskog Schaffhausena, a tu im je falio fenomenalni strijelac Singvaldi Gudjonsson, koji je odlučio reći zbogom reprezentaciji, ali se na poziv uoči finala ipak javio i stavio na raspolaganje izborniku.
U vanjskoj liniji nema više sjajnog, možda i najvećeg, Arona Palmarssona koji je u mirovini, a nema sada ni Jonssona kojeg smo spomenuli. Lider momčadi je već petu godinu brzi Gisli Kristjansson iz Magdeburga, MVP Lige prvaka nakon naslova koji je osvojio s Magdeburgom. Iza leđa mu je mali kompjutor Janus Dadi Smarason, koji igra u dresu Szegeda. Strašan igrač, možda i najpametniji islandski. Desno je prvi bio Omar Ingi Magnusson, koji je u Magdeburgu izrastao u najboljeg strijelca Bundeslige, a tu su Viggo Kristjansson i Teitur Einarsson, koji također igraju u Njemačkoj. Palmarssona je zamijenio supertalentirani Haukur Thartarsson, koji sada nosi dres Bukurešta.
Ovaj Island sanja kako ponoviti generaciju velikog Olafura Stefanssona 2008. u Pekingu, kada je Islandu donijela prvu olimpijsku medalju u povijesti, a onda to ponovila dvije godine kasnije na Euru u Austriji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....