Jednom davno u Ismailiji 1999. igrali smo u dvorani usred pustinje. Bilo je to neobično iskustvo. Ovdje u Danskoj nismo bili usred pustinje, ali smo bili u dvorani doslovno usred ničega.
Rano se počela puniti. Bilo je zanimljivo pratiti smrznute navijače kako kreću prema dvorani. Jedini prijevoz do nje je autobus koji staje oko 700 metara dalje. Pa onda po ledini juriš. Oko dvorane nema sadržaja, šankovi su tek u samoj dvorani u kojoj je i velika fan zona isključivo u danskim bojama. Velika je najezda na nju između utakmica.
Dvorana izgleda dobro, ali je potpuno montažna, a tribina s jedne strane, iza gola, gore, je isključivo za stajanje. Na njoj su isključivo danski navijači. Nismo sigurni da tribina sa stajanjem u zatvorenom prostoru danas uopće može i treba funkcionirati, jer više je nema ni na otvorenom. No, kažu da je tamo najjeftinije, 70 eura. Naravno, samo domaćima. No, kuda svi, tuda i to.
Kompletirala se udarna postava navijača iz Švedske, a priključila se postava iz Hrvatske koja je u Herning stigla s dva čartera iz Zagreba. Bilo bi zanimljivo da su, recimo, ostali BBB dan kasnije nakon utakmice Dinama, jer to bi vjerojatno bio pravi pakao za domaće. No, ulaznica nije bilo, drugačije se nije moglo ni očekivati. Ne bismo rekli da smo imali postotak navijača na tribinama koji je propisan, ali dobro. Kuda svi, tuda i to.
Naši su se navijači grupirali na suprotnom kraju dvorane, bočno, gdje su mjesta sjedeća, naravno nešto skuplja, oko sitnih 240 eura. Među navijačima i Domagoj Duvnjak u dresu Zvonimira Srne. Zastave nisu smjeli vješati, pa su ih držali u rukama – Čitluk, Kutina, Imotski, Paklarevo, Ogulin, Zadar… Dobro smo izgledali na tribinama, bolje nego Nijemci kojih nije bilo organizirano. Zanimljivo, makar je rukomet u Njemačkoj sport broj 2 odmah iza nogometa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....