Kako je dobro vidjeti te opet! Note koje su među prvima zapalile naše navijače ujedno su i prva pomisao po dolasku na glavni zagrebački trg, gdje se oko 16.30 na mnogim mjestima moglo dobiti potvrdu da organizacija dočeka stiže u zadnji čas. Skladišna vozila radila su punom parom, akreditacije su se još uvijek štampale... Nipošto, ipak, nisu kasnili navijači, koji su još jednom dočekali rukometaše onako kako zaslužuju – spektakularno!
– Srce mi je veliko kao kuća. Došao sam s četiri dame, tu su negdje, samo sam ih nakratko izgubio – govori nam Branko, stariji gospodin iz Vrbovca, a na spomen uspjeha reprezentacije, koliko god da je velikih sportskih događaja dosad proživio, ipak mu suze oči...
– Vrhunski su naši dečki, nikoga ne mogu izdvojiti jer opet je prevladalo i pobijedilo zajedništvo. A tek Dagur... Svaka mu čast kako nas srčano vodi i kako se zalaže za nas. No, ako smijete napisati, ja bih samo pitao – zašto nas mrze? – retorički pita Branko, misleći na tretman hrvatske reprezentacije u Skandinaviji:
– Mi nikome nismo ništa krivi, samo smo pravi sportaši. I to s broncom oko vrata! Mogu reći da sam to očekivao i prije prvenstva – zaključuje Branko, kojeg smo „uhvatili” oko 17 sati, a kako su ljudi već pobjegli s posla, kretanje među gomilom djelovalo je gotovo pa nemoguće. Bebe, školarci, roditelji, djedovi i bake – nema tko nije došao pozdraviti brončane.
Neki su i doslovce pobjegli s posla, pa se odbili fotografirati da se šef ne bi naljutio.
– Nemojte, na bolovanju sam – govori nam gospodin iz Splita, valjda ga nećemo „cinkati” ako kažemo i da se zove Tomislav, puno je Tomislava u gradu pod Marjanom...
– Rukometaši su zaslužili da im kažemo jedno veliko hvala. Čitava ekipa, kao i Dagur Sigurdsson. On poštuje zemlju u koju je došao i svi mi, kao državljani ove zemlje, moramo se ugledati na njega i poštovati ovu državu! Samo ovu zastavu i ništa drugo – govori nam pokazujući na plahtu crveno-bijelo-plave boje, a aplauz te urlici za našeg Islanđanina po dolasku na binu u svojim se gotovo pa punim tonovima mogli čuti dalje od Glavnog kolodvora.
Osim zastava, na svakom se koraku nalazilo i klasično navijačko „oružje”. Kockasti šeširi, šalovi, narodne nošnje koje pokazuju da ni Slavonci nisu zakasnili na party. Prve baklje izgorjele su već na tonskoj probi, odrađenoj u notama hita „Lijepa li si”. Glasnice su prije Marka Perkovića Thompsona zagrijavali Zaprešić Boysi i Hrvatske ruže, dok su se naši u svrhu boljeg pogleda penjali po stupovima, pa čak i javnim toaletima.
– Hvala cijeloj našoj reprezentaciji. Igraju za Hrvatsku, zajedničkim snagama igraju i za domoljublje. Da toga nema, niti bismo u one dane stvorili svoju državu niti bismo išta u sportu osvojili – podvukao je Mijo iz Petrinje.
Dan dočeka, kao i put hrvatskih rukometaša do bronce, bio je pun strepnje i neizvjesnosti. Još jedna veličanstvena epizoda na koncu je ipak zaokružena gromoglasnom pjesmom u znak zahvale, a možda i ključna poruka, kad svi naši toliko naglašavaju zajedništvo, stigla je s bine: „Jug i sjever postoje samo na karti, crveni i plavi samo u politici”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....