Trebali bi biti najveći dobitnici novog Maksimira, ali... ‘Nitko nas ništa nije pitao niti nam išta predočio‘

Idejni projekt novog maksimirskog stadiona, prvonagrađeni rad talijanskih arhitekata, ne silazi ni s naslovnica tiskovina, udarnih minuta TV izvještajnih emisija, najvidljivijih mjesta po portalima. Na društvenim mrežama se razvila žučna rasprava, možda ispravnije napisano, rijeka kritika. No, sve je to u redu, sastavni dio demokracije, maksimalno razvidno, da ne velimo transparentno.

U konačnici, ako je suditi po količini reakcija u društvu i to u cijeloj Hrvatskoj, ne samo u Zagrebu, to samo dokazuje da je tema Maksimir odnosno tamošnji stadion nešto za što ljudi iskazuju silno zanimanje, da je to važno, nešto veliko. Tema stadiona preko puta Zoološkog vrta je u drugi plan potisnula čak i problematiku otpada u Gospiću i drugim dijelovima Lijepe naše. Ne brine Hrvate toliko niti cijena benzina i dizela, koliko izgled stadiona. Nema očitije potvrde, dokaza koliko je jedan stadion ne baš samo puka nogometna arena. Stadion, a posebice ovaj maksimirski koji je u sadašnjem stanju permanentno ruglo metropole, predstavlja i djelić identiteta društva, jednog grada, države.

Da se odmah razumijemo: isto vrijedi za Poljud. Tek ostaje za vidjeti kakve će biti reakcije kada će se u Splitu donijeti neka konkretnija odluka: renoviranje, konzerviranje, rušenje pa izgradnja na istom mjestu ili izgradnja novog stadiona, ali na drugom mjestu. Dapače, ondje bi reakcije mogle biti tim žešće ako neće biti po volji nekome ili nekima, pa su poradi razlike u temperamentu podneblja ondje mogući i žučni masovni prosvjedi, skupovi na rivi i slično. Samo pričekajte, i to ćemo doživjeti.

Vratimo se mi Maksimiru, ali... Ne baš samom stadionu, koliko onim objektima okolo koji su planirani.

Naime, odmah po završetku predstavljanja novog stadiona koji me osobno, blago rečeno, nimalo nije dojmio, nešto smo i pohvalili. I opet ćemo. Naime, cijeli projekt nije baš samo stadion, iako je on u žarištu pozornosti, te se sve oko njega i "vrti".

U projekt sportskog parka Maksimir, osim stadiona (35.000 mjesta) i tri pomoćna terena od kojih je jedan manji stadion, Hitrec-Kacian (1.500 mjesta, ispod sadašnje istočne tribine), uglavljeno je i uređenje atletskog trening-stadiona s natkrivenom tribinom za 2.000 gledatelja, te ono što je posebno zanimljivo i pohvalno: izgradnja dvorana za rukomet, košarku, futsal. Sve na Sveticama, koje doista jesu velik prostor i sve je ondje moguće izgraditi. Od rukometnog doma za maksimalno 5.000 mjesta, te manju rukometnu za 300-350 gledatelja. Pogodnija za treninge, nego utakmice. Uz to, svoj bi krov nad glavom trebali dobiti i Košarkaški klub Dinamo i Futsal klub Dinamo, dvoranu za 3.000 mjesta.

To djeluje toliko dojmljivo i idilično, kad govorimo o broju (ne i izgledu) sportskih objekata, da je zapravo na pragu nestvarnosti i nevjerice. No, "zapiknuli" smo se baš za dvorane. One su ovom gradu (kao i pravi stadion) nužno potrebne. Rukomet je pak sport koji je takvo što svojom tradicijom, uspjesima, značajem i zaslužio.

Baš je rukomet najviše i zakinut proteklih desetljeća do te mjere da RK Zagreb, ali i ŽRK Lokomotiva nemaju optimalne uvjete za europske utakmice. Pitanje je samo hoće li se te dvorane uopće i ikada graditi, tim prije što za njih nema spomena koliko bi to koštalo, kako bi to točno izgledalo...

- Nije bilo sada konkretnih kontakata ili da nas je netko nešto zvao, pitao, predočio. Ono što znam jest da su još od ranije, u tom kompleksu oko Maksimira, planirane dvije dvorane za rukomet i jedna za košarku i futsal - veli Vedran Šupuković, direktor RK Zagreb.

- To je sve što znam, ali nije bilo nikakvih razgovora.

Priča o rukometnom domu datira još iz razdoblja izgradnje Arene na Laništu, za rukometno SP 2009. Tada je rečeno, potpisano, postojao je projekt i rukometne dvorane tik uz Arenu. Potpisali su to i tadašnji premijer (Ivo Sanader) i ondašnji gradonačelnik (Milan Bandić). To je zdanje doista i izgrađeno, na predviđenom prostoru, ali... To je bilo za Plodine! Toliko o obećanjima.

Priča o rukometnom domu Svetice datira unazad desetak godina. Isto ništa, samo priča.

- Problem dvoranske infrastrukture u nas je problem svih sportova. Možda je baš malo veći jer za veći dio drugih sportova dovoljne su i školske sportske dvorane. Mi imamo problem i za treninge, za sve uzraste, ali i za Ligu prvaka. Jedina dvorana koja ispunjava uvjete Lige prvaka je Arena, a ona je nekad prevelika za naše potrebe. Mogu razumjeti na neki način da ono na čemu se nije radilo nekoliko desetljeća nemoguće je završiti u 2-3 tjedna. Objektivno, u Hrvatskoj je sportska infrastruktura bila vezana uvijek uz organizaciju nekih velikih natjecanja. Od Univerzijade još 1987. u Zagrebu pa do danas. Nešto se jest pokrenulo nakon što je Vlada Republike Hrvatske stadione u Maksimiru i Poljudu proglasila objektima od nacionalnog značaja. Sad, kojom će to brzinom ići, to je pitanje.

Na koje odgovor još nitko nema. Obećanjima već poodavno ne vjerujemo. Ničijim obećanjima.

Osim rukometa, jedan od korisnika jedne od mogućih dvorana trebao bi biti KK Dinamo. Predsjednik košarkaša Dinama je Marijan Pojatina koji je, međutim, i član Nadzornog odbora GNK Dinamo, dakle nogometnog kluba. Poradi ove druge dužnosti mogao je reći samo sljedeće.

- Zagrebu su potrebne nove dvorane, to je sve što mogu reći.