Više nije usputna točka, ni slučajno. Proteklih smo godina, naime, znali uletjeti u sve češću temu sve većih nameta u dječjem sportu, točnije nogometu, no prešlo je "preko uha". No unazad nekoliko mjeseci ta se tema multiplicirala, s time da nakon svega uopće nije - debata. A kada je HUNS (nogometni sindikat) prije kojih desetak dana izašao s vrlo konkretnim priopćenjem, postalo je i više nego jasno da smo stigli do grozomornog pitanja: postaje li nogomet, odnosno sport općenito privilegija za - bogate?!
"Cijene liječničkih pregleda porasle su oko 7 puta u odnosu na razdoblje početka uvođenja eura, dok su minimalno 11 puta skuplji od subvencioniranih pregleda, nema dokaza da su zbog toga i kvalitetniji", ustvrdio je HUNS.
Kao, praktički, šlagvort gotovo svakog roditelja u Zagrebu.
- Sada ću vam plastično objasniti - javio nam se jedan otac čije dijete usporedno trenira nogomet u jednom ZG-drugoligašu te futsal u jednom ZG-prvoligašu.
- U startu su članarine narasle na 70, 75, negdje kako čujem i 90 eura mjesečno. Tome dodajte obveznu kupovinu opreme ovisno koliko vam brzo dijete raste, koja ide i do 250-300 eura, zatim barem jedne kopačke ili tenisice, a njih ispod 100 eura nema, pa na kraju dodajte liječnički, kotizaciju za turnire, putovanja, džeparac, hranu, benzin... Pritom, turniri van grada, prošle sezone mi ih je sin imao njih šest, svaki košta cca. 300-350 eura. Govorim o, recimo, Medulinu, Zadru, Svetom Martinu...
Predsjednik HUNS-a Mario Jurić napravio je, ujedno, konačni, prosječni izračun na principu jednog djeteta, čiji roditelji bavljenje sportom (nogometom) najvećim dijelom odrađuju u Excel-tablicama. I pritom mnogi, potvrdit ćemo, posežu i za kratkoročnim kreditima, jer kako, pobogu, djetetu onemogućiti ono što u Zakonu o sportu stoji zapisano kao nešto od iznimne važnosti za RH?!
- Ako govorimo o nogometu, a tu smo "unutra" jer nas roditelji konstantno zovu, na primjeru Zagreba došli smo do računice da jednu obitelj bavljenje nogometom jednog djeteta na godišnjoj razini iznosi prosječno 2400 eura!
Minimalno, jer naveden primjer roditelja, dakle, ide i osjetno iznad Jurićeva zagrebačkog prosjeka. Ili, u prijevodu, 200+ eura mjesečno, a u Gradu gdje je medijalna plaća nekidan izračunata na 1519 eura, iako je i to "nategnuto", radi se o stravično visokom iznosu. Jer, gdje su režije, hrana, drugo ili više djece, kao i drugi izdaci. Život, konačno.
- Ma ja bih to čak i prihvatio - govori nam drugi roditelj.
- Ali ta infrastruktura i dalje je očajna, a treneri su i dalje potplaćeni. A onda smo, primjerice, mi prošle sezone doživjeli dvostruki udar; naime, klub je usred sezone promijenio dobavljača, što znači da smo opet klincu od 12 godina morali kupovati novu opremu!? I nema tu rata, sufinanciranja, bilo čega, samo - moraš. Pitamo se gdje zapravo taj novac ide...
Ali na koncu ne pitaš, jer nije svijet glup: za djecu nikad ne pitamo koliko što košta. Sebi ćeš uzeti majicu za 5 eura, ali klincima ćeš se potruditi omogućiti sve. Ovo su, ujedno, primjeri roditelja negdašnjeg "srednjeg staleža" - ako takav još uvijek postoji - a bojimo se i zamisliti kako je ljudima s nižim primanjima.
Problem, naime, počinje onoga trenutka kada "sve za dijete" prestane biti roditeljska ljubav, a postane poslovni model sustava. Zakon o sportu, pak, doslovno kaže da sport "mora biti jednako dostupan svima bez obzira na društveni položaj" (!).
Grad Zagreb je, nadalje, za sport u 2026. predvidio rekordnih 169 milijuna eura, od čega više od 32 milijuna za javne potrebe u sportu i 77 milijuna za infrastrukturu, uz izričitu poruku kako je cilj da sport bude "dostupan svima". A onda roditelju, eto, sustav poruči: pregled ti je obvezan, HZZO ga ne pokriva, u javnom sustavu možeš ga dobiti za nekoliko eura ali ponekad uz dugo čekanje, a ako ga trebaš odmah, privatno ide 70-90 eura.
- S time da neki klubovi jasno poručuju u koju privatnu polikliniku ići, inače ne priznaju potvrdu - čujemo od nekih.
I sve to, dakle, bez članarina, kopački/tenisica, opreme, turnira, kotizacije, hotela, autobusa ili roditeljskog automobila, goriva, hrane na putu/džeparca, eventualnih priprema, individualnih sesija...
A da nije riječ samo o hrvatskom osjećaju kako sport postaje klasno pitanje, pokazuje i golema analiza 104 međunarodna istraživanja prema kojem djeca iz socioekonomski bolje stojećih obitelji imaju 1,87 puta veće izglede sudjelovanja u organiziranom sportu. Stvar je slijedom svega jasna: tvrdnja da sport postaje privilegija nije tek puko blebetanje jer postoji jasno dokumentiran klasni efekt!
- Čak i u ratnim godinama, kada se naša država branila, skoro svaki dio bavljenja sportom je bio besplatan. Konačno, ja nisam iz imućne obitelji i da je 1992., kada sam krenuo ozbiljnije u nogomet, moja obitelj morala plaćati takve troškove, ja ne bih sigurno postao profesionalni nogometaš. Sada se kao roditelj četvero djece, od koje svatko trenira različite sportove, suočavam s time da drugo dijete u istom sportu nosi olakšice, ali zar bismo trebali djeci ograničavati čime se baviti - pita se Mario Jurić i vrlo konkretno tvrdi:
- U nogometu, čime se i primarno bavimo, postoji problem, koji se može, pa i mora širiti na olimpijsku zajednicu, gradove, državu, konačno. Ali u ovom nogometnom sektoru, bojim se da nitko previše ne reagira. HNS je, recimo kao krovna točka upoznat s ovime, no imam dojam da nije previše zainteresiran baviti se podrumom, kad je na katovima iznimno lijepo. No taj podrum je temelj. Osjećamo se kao komarac u sustavu, no opet, stremimo poboljšanju uvjeta, recimo i sami smo za naš Kamp za slobodne igrače kao "nultu točku" stavili obvezni ultrazvuk srca. A naposljetku, nije baš lako spavati u sobi punoj komaraca...
U tome kontekstu, pritom, doznajemo kako se u sustavima HNS-a nalazi 40-ak klinaca i igrača iz dijaspore, u prijevodu desetak po svakoj selekciji, što je za pohvalu Stipi Pletikosi i mreži koju je isprepleo, ali činjenica da se reprezentativne selekcije sve značajnije oslanjaju na globalni bazen hrvatskih igrača otvara i drugo pitanje: gubimo li kod kuće dio djece prije nego uopće dođu do ozbiljne selekcije?
- Trebalo bi napraviti širu analizu, no ovdje istupam prije svega u kontekstu dječjeg sporta, klinaca koji ne moraju postati profesionalci, ali bi morali imati pravo baviti se sportom, jer sport nas uči vrijednim kompetencijama i za društvo u cjelini, disciplini, odgovornosti, komunikaciji i težnji ostvarenja ciljeva - kaže Jurić.I tu je, zapravo, cijela poanta, jer cilj dječjeg sporta nije proizvesti Luku Modrića, ali sustav mora svakom djetetu omogućiti da barem dobije priliku pokušati postati Luka Modrić. Ili da postane sasvim prosječan nogometaš, rukometaš, plivač, atletičar. Da trenira pet ili deset godina, stekne prijatelje, navike, disciplinu i na kraju možda nikada ne zaigra ni seniorsku utakmicu. Najveći poraz modernog hrvatskog sporta neće biti ako zbog ovakvog sustava proizvedemo jednog reprezentativca manje, ali bit će ako tisuće klinaca nikada ni ne uđu kroz njegova vrata zato što njihovi roditelji nemaju 200 eura mjesečno... Barem.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....