Srebrni ultramaratonac sa Svjetskog prvenstva u šestodnevnom trčanju Mario Čeliković došao je praktično niotkuda, samo iz vlastite ljubavi prema trčanju stvorila se velika sportska priča. Rođen je u Slavonskom Brodu, ali već 15 godina živi i radi u Zagrebu.
- Počeo sam u Zagrebu trčati rekreativno, najprije na pet, deset kilometara, pa mi je to bilo premalo i počeo sam na 50 pa 100 kilometara, nastavio trčati na 24 pa 48 sati i vidio da sam dobar u tome. Prije dvije godine otišao sam u Mađarsku, isto u Balatonfüred, samo da vidim koliko mogu istrčati u šest predviđenih dana. U međuvremenu sam u Italiji na 48 sati istrčao državni rekord. Planirao sam sada srušiti dosadašnji državni rekord od 769 kilometara na šest dana, imao sam cilj i plan i zatim vidio da mogu i više i bolje. Baš sam bio u dobrom izdanju i istračao sam 862 km.
Čeliković je ispričao kakav je bio plan za ovu utrku u kojoj ni sam nije znao što može očekivati:
- Od početka sam spavao po pet sati i imao odličan tempo. Svi najbolji, čak i najbolji trkač, Norvežanin Simen Holvik, i ukupna pobjednica, Amerikanka Megan Eckert, na kraju su padali, a ja sam bio svjež. Nakon prvog dana bio sam 54., pa sam se polako dan za danom dizao u plasmanu: na 40., pa 20., pa 15. mjesto. Četvrti sam dan bio oko 10. mjesta, a petog već peti ili šesti. Za zadnji sam dan sačuvao puno rezervi. Svi su padali, imali su sve veće pauze i ja sam stigao još dvojicu, Rumunja Truscua i Francuza Termea. Pratili su me neko vrijeme, pa su i oni otpali. Kad sam stigao drugoplasiranog (Mađar Beda), on je također potonuo, a ja sam nastavio. Prezadovoljan sam taktikom, koju smo dogovorili i koju sam ispoštovao...
Čeliković je u kratkim crtama opisao kakav nadljudski napor čovjek prolazi u takvim trkama:
- U šest dana se čuda događaju, trčali smo krug od cca 900 metara. U utrku lagano ideš, pa uđeš u rutinu, trčiš, jedeš koliko trebaš, spavaš u pauzama koliko je dovoljno. Ne treba pretjerivati s hranom jer neki povraćaju tijekom utrke, neki pak dehidriraju. Ja sam stvarno imao punu kontrolu. Inače uopće ne koristim nikakve dodatke prehrani, jedem raznovrsno, ne previše, ne premalo. Viši sam medicinski tehničar, radim na kardiokirurgiji, ugrađujemo stentove. Treniram poslije posla, već 10 godina. Uživam trčati po najvećem suncu 15–20 kilometara i to bez konzumiranja vode da se naviknem. Neki drugi trče u komociji, ujutro, navečer, a ja ne, odrađujem treninge i na najvišim temperaturama. To je nešto u glavi, to je neka “luda” ljubav. Tjedno trčim minimalno 100 kilometara, ma što bilo, makar ‘sjekire padale‘.
Čeliković je detaljnije predočio kako to izgleda i što ga pokreće tijekom iscrpljujuće utrke:
- U glavi uvijek imam male ciljeve. Kažem sebi, na primjer, idem sad trčati i onda će ručak za nekoliko sati, pa me to vodi. Ili kažem sebi, za tri kruga ću popiti Coca-Colu. Nakon sljedeća tri kruga ću popiti čašu vode i onda se veselim tome i trčim do te čaše vode. Nekima će čudno zvučati, no Cola smanjuje mučninu i puna je šećera za snagu. Noću, recimo, trčim i gledam zvijezde i kažem sebi "Još malo pa će jutro, izaći će sunce" i to me veseli i vrijeme prođe. Danima sam u prolazu pričao s pobjednicom Megan, kad bismo se mimoilazili, rekla bi mi da je srela malo ljudi s takvim fokusom kao što je moj i onda me to također znalo podići...
Ultramaratonsko trčanje je u pravilu teška muka:
- Nakon dva dana sam pomislio "Idem doma", ali sam izdržao i ostao, to je stvar samokontrole. U pravilu, to je sport izgrađenih ljudi s izgrađenim tijelima i glavama. Na ovakvim utrkama je najviše 50-godišnjaka, neki trče i u 80. godini, a na prste jedne ruke si mogao vidjeti 20-godišnjake. Kad sam prošao 800 kilometara, ostvario sam prvotni cilj, a sam sebi rekao da idem dalje. Ovaj je naporni sport pun “padova” i dizanja, raspoloženje i tjelesno stanje se mijenja i treba izdržati. Sve u svemu, sve nas u Hrvatskoj pokreće čista ljubav jer je to kod nas na amaterskoj razini i nema “profita”...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....