Prošla su dva mjeseca od stravičnog pada zbog kojeg je najbolji biciklist svijeta Slovenac Tadej Pogačar završio na operaciji i prisilno svoju sezonu morao privesti kraju. Zastrašujući pad pri velikoj brzini na utrci Vuelta a España ostavio ga je s teškim potresom mozga, prijelomom ključne kosti i slomljenim vratnim kralješkom.
Odnosno, barem se mislilo da je riječ o samo jednom slomljenom vratnom kralješku, ali je Pogačar u razgovoru za ugledni The Athletic otkrio kako to ipak nije slučaj.
- Zapravo, postoji jedna smiješna priča. Prije dva tjedna bio sam u Sloveniji i otišao na još jedan CT. Znao sam da imam prijelom kralješka C7, ali onda smo vidjeli da imam još dva slomljena kralješka, T1 i T2. U tom sam trenutku bio sretan što nisam nastupio na Europskom prvenstvu, što mi je bio prvotni cilj. Kad sam vidio da imam tri slomljena kralješka? Zapravo sam samo sretan što sam živ, ili barem što mogu stajati na nogama - započeo je Slovenac.
Pogačar je biciklist svoje generacije, a možda i bilo koje generacije. Ove je sezone svojom petom pobjedom na Tour de Franceu izjednačio rekord. Međutim, ova nesreća ga je dovela pred najveći izazov u njegovoj karijeri.
- Više ne osjećam nikakve tegobe. Moram paziti da ne padnem s bicikla te da ne dižem teške terete lijevom rukom ili uz naprezanje vrata. No, sada mogu raditi gotovo sve uobičajene stvari - otkrio je Slovenac o svojem današnjem stanju.
Nakon pada proveo je nekoliko dana u bolnici u Barceloni, a onda je pušten u svoj dom u Monaku.
- Mislim da sam, nakon izlaska iz bolnice, gotovo svaki dan jeo sladoled, punih dva tjedna. Volim sve što je na bazi čokolade, a posebno pravi talijanski sladoled "gelato". Ovdje u Monaku postoji okus koji zovu „Nocciolata”, talijanska kombinacija čokolade i lješnjaka, i stvarno je fantastičan. Dan nakon pada predložio sam: „Idemo prošetati do jednog mjesta udaljenog desetak minuta”, jedne od najboljih slastičarnica. Sjećam se koliko mi je to teško palo. Kad smo ušli u slastičarnicu, unutra je još uvijek bilo prilično vruće, pa sam se počeo znojiti. Sjetio sam se da su mi rekli kako se zbog šavova ne bih smio previše znojiti, što me malo uspaničilo, a od te panike počeo sam se znojiti još i više. Morao sam sjesti jer sam bio toliko iscrpljen, zaista sam se mučio. Pojeo sam sladoled do kraja, a zatim sam na povratku gotovo morao trčati kući jer mi je boravak vani bio iznimno neugodan. Jednostavno sam morao stići kući što je prije moguće - otkrio je Slovenac.
Pojasnio je kako su mu prva dva tjedna nakon nesreće bila jako teška, puno teža od bilo koje ranije ozljede ili operacije.
- Sjećam se kad sam 2023. slomio zapešće, išao sam na operaciju, bio sam potpuno ošamućen od anestezije i zbijao šale. Ovaj put je bilo sasvim drukčije. Morao sam čekati dva dana na operaciju, bila su to dva dana ležanja u krevetu, bez ikakvih aktivnosti. Jednostavno počneš sažalijevati samoga sebe. Liječnik ekipe morao mi je pomagati pri tuširanju, sam se nisam mogao istuširati. Vrtjelo mi se u glavi čim bih ustao ili spustio glavu. Bio sam potpuno izvan sebe i bilo je jako teško. Tješio sam se mišlju: „Nakon operacije bit će bolje.” Nakon operacije pao sam u tešku depresiju. Prva dva tjedna psihički sam bio u vrlo lošem stanju. Osjećao sam se užasno potišteno. Nije bilo nimalo ugodno biti u mojoj blizini. Mislim da Urška (op. a. Žigart, Pogačarova partnerica) nije bila nimalo sretna što me gleda takvog po kući. Bio sam, jednostavno rečeno, depresivan - otvorio je dušu Pogačar.
Njegov slomljeni vrat bio je, relativno gledajući, ozljeda od koje se bilo razmjerno lako oporaviti – budući da je riječ o stabilnom prijelomu, bilo je potrebno samo mirovanje kako bi kosti zacijelile. Ono što je bilo zastrašujuće jest pomisao na to što je sve moglo biti.
- Budući da nije toliko uočljiva kao ključna kost, mislim da svi zaboravljaju na tu ozljedu. Ljudi koji su je sami doživjeli ili poznaju nekoga tko je slomio kralješke, znaju koliko je to ozbiljno. Bilo je čudno jer na mjestu prijeloma zapravo nisam osjećao bol, više sam pažnje pridavao ključnoj kosti. No, ako sada ponovno padnem s bicikla, to bi moglo biti vrlo problematično. Svi kažu da sam imao sreće, a sreću uvijek imaš ako nakon pada možeš otići na vlastitim nogama i ako si dobro. Ipak, što više razgovaraš s ljudima, to više saznaješ o ozbiljnosti te ozljede. Tu je i internet, potražiš informacije na Googleu i shvatiš da je riječ o prilično ozbiljnoj stvari s kojom nema šale. Iskreno, pomalo je zastrašujuće razmišljati o tome - otvoreno će Slovenac.
Kolegama iz The Athletica ispričao je i što se sjeća iz trenutaka nesreće.
- Sjećam se da mi je desna ruka skliznula s upravljača, zbog čega sam se nagnuo prema naprijed i preletio preko njega. Sljedeće čega se sjećam jest let kroz zrak i snažan udarac o pod. Ne sjećam se da sam udario glavom, niti prvog pokušaja da ustanem, ali pamtim da nisam mogao podići ruku. Zamolio sam liječnika da je podigne umjesto mene. U bolnici donijeli su mi posudu za mokrenje i rekli da moram obaviti nuždu jer mjehur mora biti prazan. Pitao sam se: zašto? Ostavili su me iza zavjesa na pet minuta, pa sam morao mokriti u krevetu, bilo je to prilično iskustvo. Nakon toga sam samo ležao, dijelio autograme liječnicima i medicinskim sestrama te se fotografirao s njima. Bio sam pomalo odsutan, a oni su rezali moj pripijeni dres sa stražnje strane, uzimali komadiće tkanine i pitali mogu li se potpisati na njih. Tako na mom dresu sada ima mnogo rupa, a te sam dijelove tkanine poklonio osoblju - ispričao je Pogačar.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....