Nakon starta na splitskoj rivi, a uoči posljednje etape koja se sad već tradicionalno održava od Samobora do Zagreba i konačnog nedjeljnog cilja na Jarunu, približava se kraj 11. izdanja biciklističke Utrke kroz Hrvatsku CRO Race. Poslije gotovo tisuću odvoženih kilometara tijekom kojih je trasa utrke prolazila Segetom Donjim, Biogradom na Moru, Novaljom, Labinom, Pulom, Rijekom, Karlovcem, Svetom Nedeljom, koji su bili startovima, odnosno ciljevima etape, može se reći da je s najboljim ocjenama položen još jedan ogromni organizacijski ispit. Količina truda, a slobodno se može reći i znanja, koji su uloženi u organizaciju CRO Racea neizmjerno su veliki jer je, s obzirom na prirodu ovog predivnog sporta, riječ o sportskoj manifestaciji koju je definitivno najteže organizirati.
Dakako, razlog tome je što sve mora biti unaprijed isplanirano do u najmanjih detalja jer bi svaka potencijalna pogreška ili propust mogli imati ozbiljne posljedice pa čak i pogibiju nekog od sudionika, prvenstveno vozača koji su, zbog brzine kojom se kreću trasom, vrlo ranjiva "kategorija". Iako se sama utrka odvija u svega tjedan dana, obim posla i vremena utrošenih u pripremu cijelog projekta i osiguravanje idealnih uvjeta zahtijevaju najpomnije planiranje i koordinaciju između svih segmenata uključenih u ovaj događaj.
Osim što se sve mora organizirati u gradovima u kojima su startovi i ciljevi etapa te se na određeno vrijeme zatvaraju sve prilazne prometnice, taj posao uključuje stotine sitnih detalja da se učini sve da se minimaliziraju izgledi i za najmanju pogrešku zbog koje sve može otići u neželjenom smjeru.
- Kad si biciklist, ti to i ne vidiš. Dođeš na start, voziš, dolaziš do cilja i kad sve prođe bez komplikacija, spremaš se za nastavak utrke. Tada ne vidiš koliko je posla potrebno učiniti u organizaciji - rekao je Matija Kvasina, jedan od pobjednika CRO Toura, onog iz 2016.
I to je stvarno tako, ne vide to ni oni koji u biciklizmu vide sport koji vole, oni dođu na start ili cilj etape, ili se smjeste negdje na trasi kojom biciklistička karavana prolazi i sve izgleda savršeno. No, da bi to tako stvarno i bilo, utroše se tisuće radnih sati na pripremi svake dionice.
Organizacija neke nogometne, košarkaške, rukometne ili bilo koje druge utakmice koja se održava na jednom mjestu, na stadionu ili u dvorani - iako i sama zahtijeva određene strogo kontrolirane uvjete - pravi je "piece of cake" u odnosu na ono što se mora odraditi da bi se organizirala biciklistička utrka. Od stalnog mijenjanja mjesta radnje i neprestanog pokreta, do organizacije smještaja za bicikliste i ostale sudionike, do maksimalnog osiguranja trasa dugih i do 200 kilometara. A svaka od tih radnji u kratkom se vremenskom roku mora pripremiti i organizirati na drugom mjestu i u potpuno drugačijim uvjetima...
Kao i na svakoj drugoj sportskoj manifestaciji koja je vezana za jedno mjesto, biciklistička utrka zahtijeva suce, redare, osiguranje, a koordinacija svih tih elemenata puno je teža u biciklističkom svijetu. Da bi sve funkcioniralo kako treba, satima prije početka svake etape brojni ljudi moraju ustati puno ranije i pripremiti startove, ciljne linije kao i cijelu "kulisu."
U karavani koja se svakog dana seli iz grada u grad i ima transfere između dionica dugačkih također do 200 kilometara brojni su suci, tu je UCI-jev komesar, kompletna liječnička služba s kolima hitne pomoći, brojni vrlo osposobljeni i iskusni vozači motocikala i automobila koji se voze unutar grupa razdvojenih biciklista tijekom trajanja etape, tu su službe za označavanje trasa - startove i ciljeva, fotografi, TV ekipe, tehničke ekipe starta, mjeritelji vremena, novinari...
Zakaže li samo jedan segment u cijeloj toj ogromnoj priči, posljedice mogu biti dalekosežne. To se posebno odnosi na službu koja je zadužena za pravovremeno zatvaranje svih prilaznih puteva i cesta u vrijeme prolaska biciklista određenom trasom. To također zahtijeva angažman velikog broja volontera i djelatnika MUP-a koji moraju biti u idealnoj sinergiji s organizatorom. Bez svih tih segmenata, organizacija biciklističke utrke bila bi nemoguća. Teško je i zamisliti koliko je organizacijske sposobnosti potrebno da trka kao što je CRO Race prođe u najboljem redu.
Činjenica da u organizaciji biciklističke utrke doslovno sudjeluju - ne stotine - nego u ukupnom zbiru tisuće ljudi, čija svaka potencijalna pogreška lančano vuče jednu za drugom, velika je otegotna okolnost. Ona je olakotna je u tome što iza svega stoji i država te sve lokalne zajednice uključene u cijelu priču.
Uhodana ekipa kojoj je na čelu naš proslavljeni bivši biciklist Vladimir Miholjević, nekad i sam sudionik i pobjednik ove utrke, već godinama obavlja odličan posao na kojeg Međunarodna biciklistička federacija u pravilu nema niti najmanji prigovor. To je s pravom ove godine Cro Raceu donijelo bolju "klasifikaciju". Ove je godine utrka ostvarila povijesni iskorak i prešla u viši rang - to ju je pozicioniralo među 40 najvećih svjetskih etapnih utrka, iznad koje se nalaze samo ProSeries (2.Pro) i WorldTour utrke.
Tijekom prvih 10 izdanja CRO Racea utrka je rasla u svakom smislu, odgovorni su za organizatora imali samo riječi hvale, a slični su komplimenti u pravilu dolazili od svih ekipa i pojedinačnih sudionika biciklista...
Na isti je, nemoguće je reći - na još bolji način - organizirano i ovo posljednje, 11. izdanje Utrke kroz Hrvatsku jer je svako dosadašnje bilo gotovo besprijekorno. Premda Hrvatska i nije prava i tipična biciklistička zemlja kao što su to Italija, Francuska, Španjolska, Belgija... pa i nama susjedna Slovenija, biciklistički zanesenjaci u našoj zemlji ni u čemu ne zaostaju za najboljima. U velikoj mjeri još i bolje odrađuju zahtjevni posao - gotovo do savršenstva isplaniran i ostvaren.
Bravo za Miholjevića i njegovu ekipu...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....