Sve je više novca, sve manje duše, u društvu i sportu. Samo se broji, pumpa, samo sponzori...

Sport je samo odraz cjelokupnog stanja u društvu. Ne može sport biti iznad toga. Samo se broji, pumpa, samo su bitni sponzori, samo nek‘ je novca, sve ostalo ćemo lako. Kao ne cijenimo struku. Pa zar nemamo isti slučaj u svakom segmentu društva. Koga briga za to, pumpaj dalje, dok može. Sjećate se one priče, napravili smo stadion propao je nogomet, napravili smo dvoranu nestala je košarka, stavili smo mramorne ploče u kafić, otišli su ljudi… I sport se samo uklopio u tu cijelu priču. Sve je manje veselje, zadovoljstvo, sve više veliki posao, ogroman pritisak, svako malo afera zbog nekog interesa, preneseno na nas i političko pitanje, trauma, u kojem po onoj staroj cilj ne bira sredstva. I polako i sigurno udaljava se od onog što je učinilo nečim značajnim u svakodnevici. Al, koga briga, bitno da se dobro broji.

I rukomet je ušao u tu utakmicu na najvišoj razini. Jako je poskupio i onda ne čude priče o lošoj organizaciji u kojoj su zadovoljni samo brojači.

Evo sada smo otišli korak dalje. Ženski Euro će biti u pet zemalja, muški u tri, to je sve teže pratiti ili realno – nemoguće. Postaje sve skuplje, sve više svrha samo sebi. I sve manje pristupačno ljudima zbog kojih postoji. Svodi se samo na tv ekran, sponzore, brojanje novca od njih, a u suštini nikom zbog toga nije bolje, mnogima ni lakše, pa ni rukometu u suštini. Između ostalog i u Španjolskoj koja će ugostiti rukometni Euro na legendarnom Santiago Bernabeuu isplanirano je rušenje svjetskog rukometnog rekorda po broju posjećenosti. Planirano je prodati 83.186 ulaznica. Vidjet ćemo hoće li španjolskom sportu biti bolje.

Puno je puta dokazano da stadioni nisu idealno mjesto za dvoranske sportove, jer upitna je veličina istih, mogućnost gledanosti, vremenski uvjeti, ali eto i rukomet traži svoj dio kolača u bjesomučnoj utrci za novcem. Uostalom, ako je to tako normalno, zašto onda jednostavno rukomet ne pređe na stadione i na njima se ne igra smo jedna utakmica, nego njih znatno više. Odgovor je, zato što se ne isplati, zato što realnosti govore drugačije, ali zov novca je presudan, on ruši sve pred sobom i ne postoji to načelo kojeg ne može pomaknuti. Prije dvije godine na Euru ‘24 u Njemačkoj, na Mercure Spiel Areni u Düsseldorfu srušen je svjetski rekord u posjećenosti rukometu na utakmici Njemačke i Švicarske. Prodano je 53,568 ulaznica. Nijemci koji rukometu vraćaju najviše srušili su i klupski rekord na stadionu u Frankfurtu 2014. kada je na utakmici RN Löwena i HSV bilo 44.189 gledatelja s kupljenim ulaznicama. Danci su se najviše približili na finalu svog kupa 2011. godine kad j na utakmici Kopenhagena i Silkeborga na Brondby Areni bio 36.651 gledatelj.

Ali, recimo IHF i EHF nisu uspjeli sve protekle godine učvrstiti kriterij o dvoranama i kapacitetima u Ligi prvaka, ali i na velikim natjecanjima. Recimo nam je kao uvjet postavljeno da moramo imati dvoranu za završnicu koja prima 20.000 gledatelja, ali recimo ne i svim ostalima. Recimo, Herning 15.000, Oslo 15.000, Rotterdam 16.000, Granollers 5.685, Kumamoto 10.000. U Ligi prvaka recimo, svi i nemaju svoje dvorane, igraju u zamjenskim, neki pred 2.000 gledatelja, što je debelo ispod ukupnog prosjeka, ali to nema veze, što im se dogodilo - ništa. Rukomet ide dalje, ne smeta mu bude dobar i 2.000 i pred 8.000 gledatelja, niti će mu biti bolje ako igra pred 50.000. Pitanje samo kome će. No, kako u svakom društvu, tako i u sportu.

Zato su posebno vrijedne brojke koje svake godine daju Lanxess Arena u Kölnu ili MVM Dome u Budimpešti, ili povremeno Arene u Zagrebu, Beogradu, Berlinu, zato su posebno vrijedne brojke iz Lillea sa olimpijskih događanja 2024. koje govore od pravim rukometnim rekordima 26.664 gledatelja na finalu rukometašica Francuske i Norveške i 26.548 gledatelja na četvrtfinalu rukometaša Francuske i Njemačke na stadionu Pierre Mouroy koji je za tu priliku bio prava dvorana. A brojka na koju trebamo biti ponosni je iz 1996. godine kada je u Georgija Domeu u Atlanti bilo na finalu Hrvatske i Švedske 35.000 gledatelja.

Ustaliti brojke, ustaliti kriterije i na tom temelju graditi rukomet pristupačniji svima to bi bio pravi posao. Al, zar tako nije i u društvu. Da, sport je samo čista preslika i nemamo pravo nadati se i očekivati da bude bolji. Zbog jedne utakmice pogotovo.