Podravka i Lokomotiva vraćaju nadu: ženski rukomet gradi budućnost kroz minute mladih

Podravka je u osmini finala Lige prvakinja. Lokomotiva je u četvrtfinalu Europske lige. To je lijep doseg za hrvatski ženski rukomet u trenucima kada nam je reprezentativni rukomet blizu dna. To je dobar nagovještaj da imamo pravo razmišljati o boljim danima, ali zasad ništa više od toga.

U muškom rukometu takvih klupskih dosega trenutačno nemamo, ali uspoređivati te dvije stvari nije pametno, jer u muškom rukometu vrijede drugi kriteriji na klupskom planu, kriteriji koji su puno veći, zahtjevniji. A onaj najvažniji glasi da nam je reprezentacija u vrhu, da je druga na svijetu i treća u Europi, da je kroz klubove izašlo jako puno igrača u posljednje vrijeme (Kuzmanović, Mandić, Klarica, Maraš, Raužan, Načinović, Pavlović, Srna), da su najbolji otišli čak na najjače europske destinacije (Kiel, Montpellier, Magdeburg, PSG, Kielce), a da domaća liga daje čak pet reprezentativaca, što je rijetko bio slučaj u prošlosti. Europski klupski plan ima teška financijska pravila kojima se nije nimalo jednostavno prilagoditi i tu muški klupski rukomet malo pati, ali bori se. Ne može toliko brzo stvarati koliko tržište brzo može progutati kvalitetu. Uz Zagreb i Nexe dobili smo Sesvete kao stalnog sudionika europskih natjecanja, što u ženskom rukometu nije slučaj, a bilo bi idealno. U ženskom rukometu, osim u Podravki, nemamo igračicu u Ligi prvaka, što isto nešto govori. I zato vući paralele između te dvije priče nije ni mudro ni pametno.

No, za ženski rukomet se, uz prolaz klubova, dogodila možda i važnija stvar, a to je činjenica da su u tim rezultatima Podravke i Lokomotive mnoge naše igračice dobile priliku za dokazivanje i iskoristile je na najbolji mogući način. I to je sasvim sigurno odličan put, brži put za povratak na veliku scenu. Recimo, Lucija Bešen na pravom mjestu je pokazala da je hrvatski broj 1 u ovom trenutku na golu. Puno minuta na krilima dobile su mlade Kala Kosovac i Katja Vuković, Sara Šenvald i Tina Barišić postale su stožerne igračice sastava, Klara Birtić se vratila, Veronika Babara kroz utakmice uči, a očekuje se da im se uskoro priključi i Mija Brkić. To su kapitalne stvari za hrvatski rukomet u ovom trenutku. Naravno, bilo bi savršeno da imamo i Mateju Pletikosić, pa i sestre Pandža, pa i Antoniju Mamić, ali eto, nemamo ih i tu priču nema smisla više ponavljati, jer u njoj neće biti promjena.

Lokomotiva je isto napravila veliki posao. Ozljede Stele Posavec i Ane Malec u prvi plan su bacile 20-godišnju Taru Đelekovčan i 21-godišnju Ivu Zrilić, čije su minute u Europskoj ligi dragocjene. U tu priču ide i Ema Balaško na crti, sazrijeva Lara Burić, šteta da ne i Nina Vurnek. Veliko iskustvo donijela je Tea Pijević i mir mladoj ekipi. To su jako dobre stvari koje se mogu samo u kontinuitetu pretvoriti u kvalitetu kakvu zaslužujemo. Bilo bi idealno u eurookruženju gledati Bule, Jerković, Batinić, kao što je bilo dobro vidjeti barem nakratko Splićanke Fradelić, Pavković, Maleš, Rubić, Lovrić… To su najdragocjenije stvari s kojima treba strpljenja, koje treba graditi i biti spreman čekati. Nijedan uspjeh nije došao preko noći; trenutačno vidimo da sve i ne mora biti tako crno. President’s Cup treba prihvatiti kao plus, makar je jako mali, jer što prije shvatimo gdje smo, brže ćemo rasti. Samo ozbiljne utakmice stvaraju igrače i zato je ovaj klupski rezultat ženskog rukometa plus koji nam može mnogo toga donijeti u budućnosti. Pomalo, piše na jednoj reklami…