Hrvatski taekwondo je podbacio. Na prethodnom EP su osvojili 8 medalja, a sada u BMW Areni u Münchenu, na u četvrtak okončanoj kontinentalnoj smotri "samo" 4! Dobro, bile su još i dvije u parataekwondou.
Predmnijevamo ipak da ste shvatili sarkazam. Svaka, baš svaka medalja u međunarodnoj konkurenciji za sav hrvatski sport, pa i u svim uzrastima, je pohvale vrijedna. Jasno da to vrijedi i za ovogodišnje rezultate. Svakog od četiri dana po jedna medalja (srebro Nike Karabatić i bronce Ivana Šapine, Leona Hrgote i Marka Golubića) održavaju kontinuitet postolja s kojima se malo koji sport u nas može pohvaliti. Sad, u nekim dubljim raščlambama vjerojatno bi se moglo raspraviti i o podatku da je bilo i još 6 borbi za medalju (četvrtfinala) koja su završile porazima. Drugim riječima, bilo je "materijala", prilike i za značajno više medalja. Poznajući društvo iz ovog sporta, oni će vjerojatno i više takvo što analizirati od samih osvojenih medalja. Možda su baš zbog takvog pristupa, težnje za perfekcijom i ne prevelike opčinjenosti broncama primjerice, u našem taekwondou toliko uspješni.
Možda je ponajbolji dokaz tomu izjava Veljka Laure, trenera Leona Hrgote, mladića od tek 20 ljeta koji je u kategoriji do 80 kg osvojio broncu. Malo nakon osvojene kolajne u Münchenu, trener je poručio između ostalog...
- "Mi se ne zadovoljavamo broncama. Nas zadovoljava samo zlato. Mi u klubu (Marjan, p.a.) imamo više zlata nego bronci s najvećih svjetskih natjecanja".
To je pobjednički gard i to valja poštovati. Ipak, valja i još nešto naglasiti, mimo medalja iz glavnog bavarskog garda. Nešto prije tog Europskog prvenstva hrvatski taekwondo je, idemo to tako reći, i službeno ostao bez tri perfektne sportašice. Tri taekwondo reprezentativke, višestruke osvajačice kolajni na najvećim natjecanjima. Tri djevojke koje su ludo nadarene, izvanserijski uspješne, a vrlo mlade odnosno u dobi od 22 do 24 godine rekle sportu... zbogom! Okončale su karijeru koja skoro da je tek počela. Riječ je o olimpijki, višestrukoj svjetskoj i europskoj prvakinji Leni Stojković (24), te sestrama Ivani i Bruni Duvančić (21), također osvajačicama medalja na EP i SP. Nema jamstva, ali s njih tri u Münchenu bi zbroj medalja možda bio i veći, ali ostavimo se toga. Ono što intrigira i naganja na pitanje je - zašto? Zašto netko tako mlad i silno uspješan sportu zatvara vrata?
Za sve tri djevojke zapravo, njihova odluka o okončanju karijere i nije bila apsolutna novost. Lena Stojković je to najavila malo nakon bronce na OI u Parizu 2024. Samo koji mjesec kasnije. Tada smo to uostalom prvi put i zapisali, iako je ostavljena jedna vrlo, vrlo slabašna mogućnost za promjenom stava. Kada bi se izražavali u postocima, ne više od 5%. No, doslovno u isto doba, još su dvije cure, blizanke Duvančić najavile isto. U redu, nisu baš najavile na sva zvona, ali došle su informacije do nas kako Ivana i Bruna više ne dolaze na trening, u dvoranu, nema ih u taekwondou.
Sve tri vrsne sportašice bile su članice splitskog Marjana, kluba koji je bez uvrede ostalima, barem 85% cijelog hrvatskog taekwondoa. Bez ovog kluba rezultati hrvatskog taekwondoa bi bili nemjerljivo skromniji. Brojke su najbolji pokazatelj, a one govore kako je ovaj klub za Hrvatsku iznjedrio - 4 olimpijske medalje, 24 kolajne sa SP i 105 s EP.
Da bi se takvo što ostvarilo, valjalo se podrediti pomalo vojničkoj stezi, spartanskom životu, napornim treninzima, a koje je sve nametnuo neprijeporni vrhunski strateg u svjetskim razmjerima, Toni Tomas. To je način na koji su taekwondo strunjačama kročile u počecima naših taekwondo uspjeha Ana i Lucija Zaninović. One su u načelu i otvorile u najvećoj mjeri hrvatsku taekwondo priču. Silno uspješnu, nema zbora, ali do uspjeha po recepturi Tonija Tomasa se dolazi samo i isključivo po ponekad i užasavajuće strogim režimom. Od treninga, odmora, prehrane. Ponekad bi se između treninga i spavalo u dvorani. Slobodnog vremena skoro da nije bilo. Nije bilo jednom kada bi trener Tomas, uoči najvećih natjecanja, odveo svoje najbolje sportašice i sportaše u svojevrsnu izolaciju, osamu. Nije bilo moguće čak ni medijski kontaktirati sa sportašima, olimpijcima, pa makar da vele koju rečenicu. Dani priprema su programirani do posljednje minute, koncentracija se ne remeti, ne prekida niti jednim segmentom koji je izvan dvorane, treninga. Pripreme, putovanja, treninzi... To valja izdržati, fizički i psihički. Nije lako. U jednom trenutku su očito Lena, Ivana i Bruna rekle - "ne možemo više".
Ne možemo reći da i to ne shvaćamo, razumijemo. Da, ostaje žal što ih nećemo više gledati na strunjačama, izvješćivati o pobjedama, ali da ćemo ih osuđivati zbog odluke o okončanju sportske karijere, nema šanse!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....