Kao da je sve stalo. Kao da su se voštane figure u pokretu iznenada pojavile ispred nas. Tim su riječima Marijo Ćaleta-Car i njegova kćer Marica opisali trenutak u kojem su prvi put uživo sreli jedne od najboljih vozača na svijetu. Međutim, prije nego što uđemo dublje u njihovu priču, potrebno je objasniti ljubav koju dijele Ferrari i njegovi navijači - Tifosi.
U svijetu Formule 1 ne postoje strastveniji navijači od onih obojanih u crvenu boju. Njihova momčad već gotovo 20 godina ne zna za naslov prvaka, a ne postoji utrka bilo gdje na svijetu gdje Tifosi neće biti većina, ili barem jako dobro zastupljeni. Ferrari je jedina momčad koja sudjeluje u Formuli 1 svake godine od inauguralne sezone 1950., a sa 16 naslova konstruktorskih prvaka daleko su najuspješnija momčad u povijesti.
Tifosi ne vole Ferrari samo kad pobjeđuje, on je svojevrsni način života, jedna posebna emocija koju je teško opisati svakome tko nije dio njihova kruga. Još malo će biti točno 100 godina otkako je Enzo Ferrari 1929. godine osnovao ovu trkaću momčad s znakom koji ima prepoznatljivog propetog crnog konjića na žutoj pozadini, a njegova posebnost bila je što je cestovne automobile gradio kako bi financirao utrkivanje, za razliku od mnogih drugih koji su radili suprotno.
Igrom slučaja do avanture života
Priča koju su nam ispričali Marijo i Marica dogodila se prije više od tri mjeseca, ali su je svo ovo vrijeme sve morali držati u tajnosti zbog ugovora koje su potpisali dok se sav materijal koji su snimili ne obradi i objavi. Očekivano, znali su njihovi najbliži, ali čak su i neki ljudi u njihovom bliskom krugu sumnjali kada su čuli da putuju u Italiju, preciznije u gradić Maranello u blizini Sassuola kako bi otišli u obilazak Ferrarijeve tvornice te kako bi ručali s Charlesom Leclercom i sedmerostrukim prvakom (jednim od dvojice najboljih u povijesti) Lewisom Hamiltonom.
- Sve se dogodilo igrom slučaja. Prošle godine smo žena i ja s djecom išli na utrku u Monzi. To mi je bila prva utrka koje sam gledao uživo u životu. U petak, tijekom vikenda VN Italije, smo išli prema stazi obučeni u boje Ferrarija. Prije nego što smo došli do staze zaustavila nas je jedna žena i pitala za intervju. Mi smo pristali, vidjeli smo da su stranci, i pitali su nas odakle dolazimo iako smo imali veliku hrvatsku zastavu na kojoj je pisalo Bilice (op. a. mjesto kraj Šibenika). Pitali su nas i koliko dugo smo Tifosi. Ja sam navijač Ferrarija više od 35 godina. Nije mi bitno tko vozi, bitna je momčad. Nakon intervjua smo ostali pričati sa ženom, o životu kako bi se reklo, i tu smo im ispričali da je moja Marica radila tri posla kako bi uštedila da idemo na prvu utrku uživo i da smo imali jednu veliku obiteljsku tragediju. Žena i ja smo prije pet godina izgubili sina. Vraćao se iz škole i auto ga je udario na pješačkom prijelazu - započeo je Marijo i nastavio.
- To je njih dirnulo i onda su nam otkrili da rade za IBM (op. a. službeni partner Ferrarija za angažman navijača i analitiku podataka). Nakon toga se ništa nije dogodilo, razmijenili smo kontakte da nam pošalju slike koje su nas uslikali i to je bilo to. Neko vrijeme trajalo je zatišje, a onda je jedno večer kćer vrisnula kada je stigao mail. Ja sam se na prvu prepao, a ona mi je objašnjavala da nas zovu u Maranello. Nisam mogao vjerovati. Nakon toga smo napravili jedan video poziv u kojem smo saznali više detalja i tada su nam rekli da idemo na snimanje, na jedan ručak s drugim navijačima Ferrarija iz cijelog svijeta. Tu su nam otkrili da bi na tom ručku imali posebne goste te nam rekli da bi to bili Hamilton i Leclerc. Ostali smo zatečeni. Što je najzanimljivije, kada smo se vraćali s utrke prošle godine ja sam rekao da se moramo vratiti obići Maranello, tvornicu Ferrarija i eto - otkrio nam je Marijo o tome kako je uopće cijela ova priča počela.
Otvaraju se vrata, a ulazi Leclerc...
Sve se dogodilo u šestom mjesecu, samo tjedan dana nakon što je Hamilton na VN Barcelone upisao svoju povijesnu prvu pobjedu za Ferrari. Nažalost, o rezultatima i bolidu nisu mogli pričati, tako je bilo propisano od onih koji su vodili cijeli događaj, a cijeli naglasak bio je upravo na navijačima. U klasičnoj situaciji navijači vozače ispituju pitanja, a IBM je želio okrenuti uloge. Tijekom ručka Leclerc i Hamilton su imali zadatak ispitivati navijače o njima i njihovim životima. Marijo dodaje kako su morali šutjeti o svemu dok Ferrari to službeno ne objavi, iako su njihovi bližnji, očekivano, sve znali. Prvi dan su obišli cijelu tvornicu Ferrarija s vodičem, a sutradan na rasporedu je bio ručak u restoranu Cavallino. Smješten je u Maranellu, točno nasuprot povijesnog glavnog ulaza u Ferrarijevu tvornicu. Osnovao ga je sam Enzo Ferrari 1950. godine kao mjesto gdje je svakodnevno ručao, ugošćivao legendarne vozače F1 i potpisivao ugovore. Danas je to kultni restoran s jednom Michelinovom zvjezdicom koji vodi slavni chef Massimo Bottura, a unutrašnjost mu krasi spoj Ferrarijeve povijesti, modernog dizajna i originalnih dijelova trkaćih bolida.
- Sjedimo nas šestero za stolom i odjednom se otvaraju vrata. Charles je ušao prvi, iza njega Lewis, a posljednja je ušla Alba Larsen, vozačica iz Ferrarijeve akademije. Zbog cijelog koncepta ručka u kojem oni nama postavljaju pitanja, nismo ih smjeli ništa pitati o vožnji i nastupima. Pitali su nas o tome tko što radi i kako živi. Otvorili smo interesantnih tema, nasmijali se, ali važno je napomenuti koliko su prijatni ljudi. Stvarno ne možete vjerovati koliko su jednostavni, bez obzira na svoj stil života. Nema puno ljudi na svijetu koji se mogu pohvaliti činjenicom da su se rukovali i zagrlili sa sedmerostrukim prvakom svijeta - otkriva nam Marijo svoje dojmove.
Lewis nam je pričao o svom psu
S njim je bila i njegova kći Marica koja je svoju ljubav prema Ferrariju naslijedila od oca.
- Kad su ušli u tu prostoriju gdje smo mi sjedili, u tom je momentu kao da je sve stalo. Ja to uvijek ponavljam, kao da su se voštane figure u pokretu iznenada stale ispred nas. Sve je bilo kao u filmu. Zapravo tek kad su ušli u prostoriju, kao da više nije bilo nijedne kamere i toliko smo svi bili opušteni, i oni su bili opušteni i komunikativni. Pričali smo kao da se znamo od prije. Nakon tog službenog dijela, kada su se ugasile kamere, jednostavno smo nastavili pričati. Neke teme smo mi iznosili, a neke oni. Baš su bili opušteni i komunikativni. Je li nas to iznenadilo? I da i ne. Znala sam da im je ovo posao, da moraju odraditi, pa sam mislila da će atmosfera nekako biti službenija. Iznenadilo me koliko su nastavili komunicirati s nama i nakon što su se ugasile kamere. Mislim da je njima zapravo bilo jako ugodno u našem društvu, kao što je i nama bilo ugodno u njihovom - započela je Marica.
- S Lewisom smo pričali o njegovom psu i općenito o životu, a ono što nisam znao je da oni tijekom zime, kada ne traje sezona, imaju svoje radno vrijeme u Maranellu. U ponedjeljak dolaze na posao i u petak odlaze kući, kao normalni ljudi. O tome smo pričali Lewis, Charles i ja. Charles mi je otkrio kako on u ponedjeljak ujutro sjeda u auto i putuje u Maranello iz Monaca, a Lewis je rekao kako on ne može voziti više od dva i pol sata u komadu. Na to se Charles nadovezao da on odvozi od pet do šest sati u komadu bez problema, na što sam dodao da sam ja vozio i po 12 sati bez odmora. Lewis se na to nasmijao i rekao: "Lako je tebi, ti si u kamionu i imaš ono sjedalo sa zračnim ovjesom." Odgovorio sam mu da nije bio kamion, već kombi te da je 12 sati puno što god vozio. Tu smo se fino nasmijali - dodaje Marijo.
- Najviše se nekako kroz sve teme provlačila vožnja, i to ne samo u Formuli 1. Nije bilo neke posebne teme koju mogu izdvojiti. Osjećaj je bio kao da sam razgovarala s prijateljima. Razgovor je jednostavno tekao, nemam bolji opis. Stvarno su bili zainteresirani, kao da kamera nema. Svi smo bili pod stresom prije nego što je započelo, ali od trenutka kada smo svi sjeli za stol bilo je predivno. Ne znam kako bih drugačije opisala. I prebrzo nam je prošlo. Trajalo je oko sat i pol, a prošlo nam je kao da je bilo 15 minuta - rekla je Marica.
Fantastični ljudi
Marijo nam je ispričao kako je Lewisa najviše zanimala životna priča jednog doktora iz Orlanda. On je kardiokirurg i radi transplantacije srca. Zanimalo ga je kako to radi, koliko je života spasio... Nakon toga otkrio nam je kako je on uopće postao navijač momčadi crvene boje.
- Kada sam počinjao gledati F1 najveći utjecaj na mene imao je stariji brat koji je navijao za Ferrari. Kad sam ga kao dijete pitao za koga ćemo navijati, rekao je: „Ovo su Talijani, to su nam bliski susjedi." Tako je sve krenulo i traje više od 35 godina. Moja djeca su danas uz mene jer se kod nas F1 gleda redovito. Moje kćeri također navijaju za Ferrari. To je priča koja se svidjela IBM-u i zbog koje su nas odabrali - ispričao je Marijo.
- Ja volim reći da se to prenosi s koljena na koljeno. Prije tate je za Ferrari navijao moj stric i moj djed. Jednostavno je to tradicija koja se provlači kroz obitelj. To nam je u genima. Mislim da ću i ja to jednog dana prenijeti i na svoju djecu, ako ih ikada budem imala - otkrila nam je Marica o svojoj ljubavi prema Ferrariju.
Marijo dodaje kako je većina njegovih prijatelja mislila da laže kada je objavio fotografije na svojim društvenim mrežama. Ispituju ga kako je uopće moguće da bude na ručku s Leclercom i Hamiltonom, a neki do danas misle kako je slike generirala umjetna inteligencija. Odgovor mu je jednostavan - pa samo pogledajte društvene mreže Ferrarija, to je gotovo nemoguće za lažirati. Marijo je htio razbiti i jedan mit za koji ljudi često misle da je istina - da su vozači Formule 1 relativno niski i mali ljudi.
- To su dosta visoki ljudi. Ja sam visok 185, a Charles je možda dva centimetra manji od mene. Lewis je možda koji centimetar još niži, ali to su baš "gromade" od ljudi. Vidi se na rukama, na ramenima da je to "komad" čovjeka. Jako mi se svidjelo što je Lewis, kad je pružio ruku, napravio pravi muški stisak. Vidi se na njima da su normalni ljudi. Kad su došli, bili su malo nervozni. To je Charles na kraju rekao. Kad smo se skroz opustili, kad su se ugasile kamere, imali smo još nekih pola sata normalnog razgovora. Onda nam je rekao da je bio jako nervozan, jer, kaže, svaki put mene se pita, mene se ispituje, ja odgovaram na pitanja, a ovdje ja moram vas pitati. Našao sam se na terenu koji mu nije poznat. To je i Lewis potvrdio, da im je to bilo neobično - naglašava Marijo te dodaje kako su pričali i o Hrvatskoj.
- Fantastični su ljudi. Lewis je bio u Hrvatskoj, bio je na Jadranu, obišao je baš ovdje naš kraj: Šibenik, slapove Krke... Charles još nije bio u blizini Šibenika, ali je bio na dalmatinskoj obali, obišao je Hvar. Rekao sam mu da mora doći vidjeti slapove Krke i Kornate te je odgovorio da bude. Možda će mu biti teže sada kada dobije dijete, a možda i lakše. Možda dobije poštedu od nekih sponzorskih obveza - rekao je Marijo.
U znaku propetog konjića
Osim ovog sponzorskog dijela ručka s vozačima, Marijo i njegova kći imali su priliku obići sve pogone Ferrarijeve tvornice, što one za cestovne automobile, što odjel zadužen za Formulu 1. Marijo nam je ispričao nam je kako je riječ o ogromnom postrojenju. Kroz svaki pogon se prolazi pješke, a između pogona vozi autobus. Čak i s posebnim prijevozom cijeli obilazak traje oko šest sati. Dio koji se bavi Formulom 1 nalazi se odvojeno od glavne tvornice, u susjednom mjestu Fiorano.
- Tamo se nalazi i njihova privatna testna staza, a to vam je jako blizu jedno drugome. Kao da je jedan dio u centru, a drugi u Novom Zagrebu. Tu Sava dijeli ta dva dijela, a kod njih je riječ o običnoj cesti.
Biti u Maranellu i Ferrarijevoj tvornici je nešto o čemu sanja svaki Tifosi. Osjećaj sve to vidjeti uživo prvi put sigurno je bio neobjašnjiv.
- To je nešto nemoguće. Semafori u Maranellu nisu klasični okrugli, već svijetli crveni, žuti i zeleni konjić. Sve je u znaku Ferrarija, sve je u znaku propetog konjića. Ja sam jedini koji je tijekom obilaska tvornice znao odgovor na pitanje zašto se propeti konjić nalazi na znaku Ferrarija. Mlađi nisu znali. Mogu puno toga ne znati, ali gdje neću znati ovo - našalio se Marijo.
Propeti konjić na Ferrariju preuzet je kao simbol sreće u čast talijanskom pilotu iz Prvog svjetskog rata, Francescu Baracci. Njegova majka, grofica Paolina Baracca, predložila je Enzu Ferrariju 1923. godine da stavi lik konjića s aviona njezina sina na svoje automobile kako bi mu donio sreću. Enzo je to prihvatio, zadržao crnog konjića i dodao jarko žutu pozadinu, koja je službena boja njegova rodnog grada Modene.
Neki se snovi ostvare onda kad ih najmanje očekuješ, baš kao što je i ovaj počeo običnim intervjuom na putu do staze. Zato je najljepša pouka ove priče jednostavna: nikad ne znaš tko te sluša, tko te vidi i kome će tvoja priča dirnuti srce.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....