Ako Svjetska atletika (WA) ovako zamišlja budućnost, onda je Kraljica sportova u ozbiljnom problemu. Ultimativno svjetsko prvenstvo, lukrativno natjecanje osmišljeno kao odgovor krovne organizacije na Grand Slam Track, projekt Michaela Johnsona koji je krahirao i prije no što je zaključeno premijerno izdanje prošle godine, ponudilo je poprilično nadrealnu sliku. Prvog dana natjecanja u Budimpešti dobili smo, istina, pregršt dobre atletike, no prezentacija na stadionu - osvijetljene staze i crna podloga u sredini - zgrozila je gotovo sve tradicionalne poklonike ovog prekrasnog sporta. Čak i ako zanemarimo činjenicu da je - bez jasnih kriterija - iz programa eliminirana većina bacačkih disciplina, s obzirom na to da je sve izgledalo kao nekakva videoigrica, ovu je ideja ostala upitna i nakon što je, evo, realizirana.
Pritom od sudionika nećete čuti ni najmanju kritiku jer nagradni fond od 10 milijuna dolara, odnosno po 150 tisuća dolara pobjednicima u svakoj od disciplina, uz lijepe bonuse svim sudionicima, “smekšao” je atletičarke i atletičare, koji su, primjerice, za zlato na prošlogodišnjem Svjetskom prvenstvu honorirani s dvostruko manje novca - 75 tisuća dolara.
Nastup na ovom trodnevnom natjecanju unaprijed su osigurali olimpijski pobjednici iz Pariza, kao i svjetski prvaci iz Pariza, potom i osvajači Dijamantne lige, dok su se preostala mjesta popunjavala po svjetskom rankingu u pojedinim disciplinama. Nagradni fond je, pak, omogućio da je bilo kome vrlo teško odbiti pozivnicu, pa stoga u Budimpešti imamo gotovo - to se odnosi na discipline kojih nema u programu - sve što vrijedi u svjetskoj atletici.
Tako smo prve večeri vidjeli, recimo, pobjede Armanda Duplantisa, koji je s motkom preletio 6,20 i neuspješno napao visinu novog svjetskog rekorda (6,32), Jakoba Ingebrigtsena, koji je u sjajnoj utrci na 5000 metara išao ispod 13 minuta (12:59.24), dok su iza njega ciljem prošla šestorica trkača koje je razdvojilo manje od pola sekunde, potom i Jaroslave Mahučih, koja je svom ionako impresivnom životopisu dodala novu titulu s preskočenih 199 cm u visu...
Ponosna sam biti dio povijesti svjetske atletike. Ovo je prvo Ultimativno SP i ja sam prva ultimativna prvakinja, što me čini jako sretnom - rekla je Mahučih.
- Sanjala sam o ovom trofeju u rukama. Dok svi sudionici dobivaju prekrasne narukvice, ja sam željela svoju staviti na trofej, koji ću odnijeti u Ukrajinu i staviti ga uz onaj iz Dijamantne lige i sve ostale. Lijepo je natjecati se u Budimpešti, tu sam uzela svoj prvi svjetski naslov i sad ispisala povijest s prvim na Ultimativnom svjetskom prvenstvu.Bomboni su ispadali iz usta i najvećoj zvijezdi ovog sporta, švedskom junaku Duplantisu:
- Došao sam ovdje s kombinacijom nervoze i uzbuđenja jer očito nikad nisam bio ultimativni prvak. Protiv Manola Karalisa nije lako pobijediti i želim mu čestitati na svemu što je napravio ove godine. Skok s motkom je oduvijek jedna od najuzbudljivijih disciplina, ali sada je to nešto potpuno drukčije.
Okršaj Duplantisa i Karalisa bio je jedan od najiščekivanijih prvog dana i nije razočarao jer je Grk pratio svjetskog rekordera sve do 6,15, čime je još jednom poslao poruku da vrijeme u kojem je Šveđanin skakao “sam protiv sebe” postaje prošlost, da bi atletika u sljedećim godinama mogla dobiti svoje možda i najveće rivalstvo...
Za razliku od, recimo, onoga što konkurencija nudi protiv Ingebrigtsena, dvostrukog olimpijskog, dvostrukog svjetskog, sedmerostrukog europskog i sad ultimativnog prvaka.
- Nisam trčao puno na 5000 metara ove sezone i zato sam bio nervozan. Prije samo nekoliko tjedana sam svom timu govorio da je 2026. izgubljena godina, ali onda je krenulo malo na bolje. U konačnici sam uhvatio formu, dobio sam puno kroz utrke posljednjih nekoliko tjedana, trčao sam sve lakše. Nakon ozljede sam se bojao najgoreg jer nije lako trčati na ovoj razini - zaključio je fantastični Norvežanin.
Finale atletičara na 110 metara s preponama donijelo je “američku zabavu” na kojoj je Ja’Kobe Tharp (12.94) pobijedio ispred Cordella Fincha (12.95) i Bradleyja Franklina (13.01), na 100 metara s preponama za atletičarke također je slavila Amerikanka - Masai Russell (12.22) - ispred negdašnje svjetske prvakinje iz Nigerije - Tobi Amusan (12.34), dok je Larissa Iapichino donijela zlato Italiji pobjedom u dalju sa 6,90 m.
- Zvuči čudno kad si samo NCAA prvak i onda postaneš ultimativni prvak svijeta - smješkao se Tharp.
- Međutim, moj trener i ja smo za cilj u Budimpešti postavili pobjedu do koje sam došao s “naklonom” u cilju. Da sam izgubio, to bi mi bio prvi poraz u jednoj utrci za naslov ove godine. Trčao sam najbrže moguće i na kraju ostvario cilj, što mi donosi još veće uzbuđenje za sve što me čeka u budućnosti, makar sam još uvijek student. Možete li vjerovati da sam ujutro pisao domaću zadaću iz geografije i engleskog jezika? Bilo je to prilično dosadno, puno više sam se zabavio na stadionu!
Pomogla je i činjenica da se kući vraća sa 150 tisuća dolara u džepu, ali o tome Tharp nije pričao. Kao ni bilo tko drugi. Jer, eto, naslov ultimativnog prvaka je “nešto što su svi sanjali”. Možeš misliti...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....