Hrvatski ultramaratonci sjajni na SP-u: ‘Upalila nam je taktika da spavamo tijekom utrke‘

U mađarskom Balatonfüredu održala se "EMU 6-Day Race", GOMU Svjetsko prvenstvo, šestodnevna ultramaratonska utrka koja posjeduje zlatnu oznaku IAU-a (IAU Gold Label), na kojoj su hrvatski predstavnici ostvarili neviđen uspjeh.

Mario Čeliković osvojio je srebro ukupno među muškarcima, a, naravno, slavio je i u svojoj dobnoj kategoriji M40. On je kroz šest punih dana istrčao nevjerojatnu distancu od 862 km, postavio je novi državni rekord, nadmašivši prethodni za čak 100 km. Slavio je Norvežanin Simen Holvik (940 km). Mario je ujedno, u tandemu s Mirkom Antoljakom, osvojio broncu ekipno.

U ženskim timovima osvojena je također bronca, a ostvarile su je Veronika Jurišić (pojedinačno sedma u ogromnoj konkurenciji) te Maja Bonačić (deseta pojedinačno). Među ženama slavila je Amerikanka Megan Eckert, koja je u šest dana istrčala nevjerojatnih 1024 km.

Osim spomenutog, u dobnim kategorijama osvojene su još dvije medalje, obje u W40: Maja Bonačić uzela je srebro, a Maja Urban broncu. Veronika Jurišić je također i pobjednica u svojoj dobnoj kategoriji W45, a istrčani rezultat od 692 km predstavlja i novi državni rekord, nadmašila je svoj lanjski s iste utrke (646 km). Osim ovih rezultata, pao je i cijeli niz državnih rekorda od 48 sati pa naviše po dobnim kategorijama, ali i apsolutni ženski na 48 sati, također u izvedbi Veronike Jurišić.

Ovaj SP, održan pod okriljem Svjetske organizacije višednevnih ultramaratona GOMU (Global Organization of Multi-Day Ultramarathoning), bio je pod budnom paskom izbornika ultramaratonske reprezentacije Dragana Jankovića i članice stožera Renate Hršak.

Solidne nastupe upisali su i Hrvoje Vlašić i Juro Buljan, iako pojedinačno nisu ostvarili planove, doprinijeli su timskom duhu, kružeći stazom praktično do kraja, podržavajući naše vodeće trkače u borbi za medalje...

Izbornik Dragan Janković, čovjek koji je izbornik reprezentacije i u trail utrkama, "rodonačelnik" je ovog ekstremno teškog sporta koji je sve popularniji u svijetu, a u Hrvatskoj je tek u povojima. Iznio je dojmove sa SP-a u Mađarskoj:

- Ultramaratonsko trčanje je u nekim zemljama u svijetu vrlo popularno, održavaju se svjetska i europska prvenstva na 100 i 50 kilometara; u trčanju na 24 sata... SP-i postoje i u utrci na 48 sati, kao i u disciplini "6 Dana", kao što je bilo ovo SP u Balatonfüredu. Uspjeh koji smo postigli je nevjerojatan, nisam se tome niti nadao, očekivao sam takve rezultate i uspjehe tek negdje 2028. Znao sam da su naši predstavnici dobri, no iznenadili su i sebe i mene.

Srebrni Mario Čeliković i izbornik Dragan Janković

Utrka se održavala na kružnoj stazi od cca 900 metara, bila je savršeno organizirana:

- Izbornik sam punih 25 godina i bio sam svuda, a u Balatonfüredu je sve bilo na nivou i naši su trkači pokazali da su svjetska klasa. Uvijek smo bili dobri na utrkama na 100 kilometara pa smo i mi nešto naučili. Imali smo odličnu taktiku, to je nepredvidljiv sport i ne zna se što se i kad se pod tolikim naporom može dogoditi. Upalila nam je taktika u kojoj je bilo bitno i dobro spavati na početku. Drugi su "izgorjeli" jer ima trkača koji uopće ne spavaju prva dva dana utrke. Mario je u svemu relativno nov, trči ovo tek nekoliko godina i time je njegov uspjeh veći. Isto vrijedi i za timove, ženski i muški, u kojima su medalje, baš kao i u Marijevu slučaju, osvojene posljednjeg dana. Bio je konstantan, za razliku od mnogih nije "padao" niti imao krize. Konkretno spavati tijekom utrke pokazalo se uspješnom taktikom.

Kod ovog tipa ultramaratonskog trčanja najvažnije je biti fokusiran, spavati i jesti koliko je potrebno. Bitno je i kojim se tempom trči te da trkači provode dogovorenu taktiku. Svi koji su malo bolje upućeni u ultramaratonsko trčanje potvrdit će da je sve u Hrvatskoj počelo upravo od Jankovića, koji je kao trener stvorio osam maratonskih prvaka:

- Stasao sam kao trener maratonaca, a onda sam prije desetak godina pomislio da možemo i više. Imali smo jako mali broj ultramaratonaca, no bili su klasa. To se pomalo pročulo, počeli su trčati i drugi i mi smo od kvalitete napravili kvantitetu i dodatnu kvalitetu, a obično se iz kvantitete stvara rezultat. Kod nas je to bilo obratno. Bez obzira na to što se priča danas dosta proširila, mi smo pravo svjetsko čudo s obzirom na to da u Hrvatskoj imamo samo dva ultramaratona godišnje: onaj na 12 sati u Zagrebu te onaj na 100 km u Slavonskom Brodu. U SAD-u se, primjerice, godišnje održava i do tisuću ultramaratona, a mi ih pobjeđujemo. Što se tiče našeg "okruženja", regije, uvjerljivo smo najjači.

Ultramaratonci, nažalost, nemaju svoj savez, pojasnio je Janković, već imaju svoje komisije unutar Hrvatskog atletskog saveza:

- Jedna se odnosi na ultramaratonce, druga na trail trkače. Imamo odličan odnos s HAS-om, ne mogu se požaliti. Na zadnjem državnom prvenstvu na 100 km imali smo 130 sudionika i sad je to već kod nas postala ozbiljna priča, a bit će i bolje...

Bez obzira na to što se zbog odličnih rezultata status ovog "ekstremnog" sporta u Hrvatskoj popravio, sve se ipak bazira na entuzijazmu naših zaljubljenika u ovaj sport, jedan od najtežih na svijetu. Što sve ultramaratonci mogu i moraju izdržati, običnom je čovjeku nezamislivo. Mario Čeliković je čovjek od čelika, kako mu prezime i sugerira. Isto se odnosi i na sve njegove kolege i kolegice...

Ponovit ćemo, sve je krenulo od jednog čovjeka koji je "primus inter pares" – prvi među jednakima, a ipak ima glavnu ulogu. Pod ovim "jednaki" prvenstveno smatramo da su podjednako "ludi" i "nenormalni". Zaluđeni su trčanjem koje im malo toga materijalnog donosi, a podnose nezamislive, nadljudske napore. Uz to, naši su ultramaratonci jedna velika obitelj, svi se međusobno poznaju i podržavaju.

Kao što kaže jedan stari hit: "To mora da je ljubav..."