‘Dugave se vide iz visina, to su riječi Jurja Gagarina‘, sjetio sam se duhovitog kvartovskog aforističara koji je jednom u grafit uobličio što sve školovano ljudsko oko može snimiti iz svemira. Da je izbornik Gagarin, dakle, u četvrtak navečer Wembley promatrao tamo odozgor, gdje se sudaraju sateliti i ‘gužvaju poruke SMS-a‘, bez problema bi uočio zjapeći krater na lijevom boku hrvatske obrane, jer su Joško Gvardiol i Nikola Vlašić u tih stotinjak kvadrata teritorija surađivali kao supružnici usred krvavog razvoda, praktično sabotirajući jedan drugoga.
Slaven Bilić je ovu sitnicu uporno odbijao registrirati i obojicu igrača je nagradio maksimalnom minutažom, a u zbrkanom mozaiku ove utakmice zanimljiv je detalj da se njegova odluka pokazala - opravdanom. Gvardiol je, naime, u domaćinovu petercu skuhao situaciju za izjednačenje preko Petra Sučića, a Vlašiću je u nastavku utakmice nakon dobro odmjerenog šuta nedostajalo samo nekoliko centimetara za drugi gol nacionalne momčadi.
U uvodu televizijskog prijenosa Nove TV voditelj Saša Lugonjić zaskočio je goste u studiju pitanjem o najbizarnijem pogotku u povijesti hrvatske reprezentacije - ona maksimirska ‘krtica‘ koja se 2007. godine narugala engleskom vrataru Paulu Robinsonu još uvijek nema dostojnog konkurenta - a onda se spletom okolnosti zalomio jedan od bizarnijih golova koje su ‘vatreni‘ inkasirali tijekom puno posljednjih godina. Harry Kane je dijagonalom pronašao suigrača na boku, a njegova povratna lopta prošla je kroz noge prvo Vlašiću, a odmah zatim i Gvardiolu, sletjevši ravno na kopačku strijelcu Morganu Rogersu.
Dok čekamo da nam neka sportska aplikacija izračuna matematičku vjerojatnost za ovakav luckasti ishod (fliper-tunel-xG), primjećujemo da je bizarnost valjalo očekivati upravo u ovom koordinatnom polju, budući da Gvardiol i Vlašić od početka utakmice nisu uspijevali pronaći zajednčku frekvenciju. Čim je namirisao taj očiti nesklad, dogodilo se to otprilike oko 20. minute, Thomas Tuchel je zapovijedio svojim igračima da kroz ‘overload‘ na lijevoj strani hrvatske obrane traže način za ulazak u završnicu. I dotad rezervirani Englezi odjednom su postali opasni.
U popularnoj novinskoj rubrici ‘tko je top, a tko je flop‘, ulogu Bilićeva negativca dobio je Ivan Smolčić jer je naivno, ne prateći uopće let lopte, na tlo u kaznenom prostoru povukao Jarella Quansaha i tako skrivio jedanaesterac. Na većoj mapi Smolčić, mešutim, nije bio loš. Bez ovog kratkotrajnog blackouta, bila bi to sasvim pristojna predstava u kojoj je uz ispomoć vrlo solidnog Josipa Stanišića isključio iz igre Barcina asa Anthonyja Gordona.
Što nas vraća tvrdnji s početka teksta da je osovina Gvardiol - Vlašić činila najslabiji dio momčadi na Wembleyu. Gvardiol ove sezone u Manchester Cityju ne igra nogomet iz prethodnih sezona i učestalo je na ciljniku engleskih kroničara, a klupske standarde opipljivo je spustio i Vlašić koji je od početka Serie A za Torino postigao jedan gol u 11 nastupa (prošlu kampanju završio s osam pogodaka). U nekim drukčijim okolnostima, protiv manje ambicioznog suparnika, ovaj dvojac s gotovo 130 zajedničkih nastupa za reprezentaciju možda bi i ovladao lijevom stranom igrališta, ali malotko će poslije Wembleya iskreno poželjeti gledati Gvardiola i Vlašića još jednom u tandemu.
U trenutku dok bilježi četvrti uzastopni poraz nakon Svjetskog prvenstva Hrvatska ne treba tražiti junaka utakmice, ali može pronaći neke svjetle točke u predstavi s Wembleya. Sa Josipom Mišićem kao štitonošom ispred uže obrane Bilić neće pogriješiti, baš kao što se neće zabuniti niti s Martinom Baturinom na mjestu ‘desetke‘...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....