Hoxha nikad nije postao Voxha: Zabijao je spektakularno, na kraju je prodan po ‘Price Cutters‘ cijeni

Kao u dječjoj igri izazova, ‘ajde sad probaj biti Leo Messi, igraš sam protiv cijele obrane, Arbër Hoxha je prije godinu dana prihvatio loptu na centru Poljuda, uključio turbo i protutnjao između Sigura i Pajazitija do crte šesnaesterca, tamo lažnjakom slomio još i Šarliju te se odjavio spakiravši loptu u mrežu. Početkom studenog, kakvih mjesec i pol kasnije, Dinamo je privodio kraju sterilni derbi s Rijekom, bilo je 0:0 kada se krilni igrač plavih otrgnuo iz naručja opće melankolije i lansirao projektil ispod istočne tribine ravno u rašlje vratara Zlomislića za 1:0 pobjedu. "Hoxhaaa iz Dubraveee", geolocirao je pogodak televizijski komentator.

Ovih dana dok se Dinamo guši u nemoći, a to je manje ili više svaki put kada istrči na teren, golgeterska best of kolekcija 27-godišnjeg Albanca služila je navijačima kao antidepresiv, ali i podsjetnik kakvim sve neiskorištenim rezervama raspolaže Mario Kovačević. Hoxha nije zabijao puno - nakon dvije i pol sezone oprašta se od plavih sa 13 golova na računu - ali je postizao važne i spektakularne golove.

Jedan od takvih bombona, efektan gol za 1:0, trampolin plavima za skok u skupinu Lige prvaka, isporučio je i na početku utakmice u Stavangeru protiv Vikinga. Na trenutak je zamirisalo kao priča o senzacionalnom uspjehu - Dinamo grabi u Champions league, Hoxha postaje veliki Voxha - a završilo je kao razvodnjena melodrama. Po prilici u ovu ocjenu stane i cijela storija o Hoxhinu boravku u Maksimiru.

Arber Hoxha u dubelu s Domagojem Bukvićem

MARIN FRANOV Cropix

Hoxhina prodaja neće biti nepremostiv hendikep za Dinamo, jer igrač je u svojim posljednjim tjednima među plavima zaboravio na golove i asistencije. Umjesto toga uglavnom je grlio aut-crtu, ako se prethodno već nije bio izgubio u labirintu suvišnih driblinga. Postalo je naporno gledati s kojom upornošću bira pogrešna rješenja, a zbunjivalo je pritom što očito nema jasne trenerske smjernice u igri. Mogli bismo ovdje pokrenuti nagradnu igru s pitanjem "što je u Bukureštu protiv Hapoela igrao ili trebao igrati Hoxha?", a svaki bi ponuđeni odgovor na koncu bio jednako (ne)točan.

Sve gore navedeno još uvijek ne znači da transfer albanskog reprezentativca plava javnost treba ispratiti aklamacijama. Za početak, problematičan je tajming: odluka da se prvotimca prodaje nakon prijelaznog roka, kada su kadrovske križaljke popunjene, a nova sezona se već debelo razmahala, odudara od utvrđene prakse.

U ovakve vlakove prema egzotičnim destinacijama nekad su uskakali tehnološki viškovi, nogometaši umorni od boravka na natjecateljskim marginama. Hoxha nikako ne pripada toj skupini, jer uz bolje vođenje momčad je od njega svakako mogla imati više koristi. Mozaik se dodatno zamućuje ako u njega uvrstite Mislava Oršića i Luku Ivanušeca kao alternative za ispražnjenu poziciju. Prvi je svoje najbolje utakmice za Dinamo odigrao prije više sezona, a drugi nakon predugog ležanja u garaži tek treba uloviti formu, sve pod uvjetom da uopće konkurira za mjesto na lijevom krilu...

Druga nejasnoća vezana uz Hoxhinu prodaju tiče se cijene. Odšteta od 2,5 milijuna eura plus deset posto od sljedećeg transfera, to je donji cjenovni prag za reprezentativca sa 25 nastupa za Albaniju i igrača s katalogom golova za foršpane nogometnih emisija. Ovog ljeta klupski sektor prodaje igrača ponaša se kao da upravlja podružnicom Price Cuttersa, a ne svlačionicom punom klasnih igrača...