Pobjedom protiv Rijeke (1:0) nogometaši Varaždina učvrstili su se na trećoj poziciji i pet kola prije kraja bježe Riječanima pet bodova. Bila je to 13. ovosezonska prvenstvena pobjeda Varaždina, oboren je klupski rekord, nikad dosad, naime, varaždinski klub nije upisao toliko pobjeda u prvenstvenoj utrci.
Nikola Šafarić najdugovječniji je trener u SHNL-u, 45-godišnji strateg Varaždina na klupu je sjeo 8. prosinca 2023. godine (umjesto tada bolesnog Marija Kovačevića) i u ove dvije i pol godine napravio je veliki posao sa svojim klubom. Prije nego je zamijenio Kovačevića, Šafarić je bio sportski direktor kluba, bio je, dakle, dobro upućen u problematiku, pa mu silazak iz klupskih salona na teren nije predstavljao problem.
Šafarić je imao lijepu igračku karijeru, bio je neumorni vezni igrač u Varteksu, Rijeci, Slavenu Belupu, zaprešićkom Interu, Međimurju, okušao se i u Mađarskoj (Kaposvar) i Sloveniji (Zavrč), bogato mu je igračko iskustvo neprijeporno pomoglo u trenerskom poslu. Vidi se, naime, da Šafarić inzistira na zajedništvu, Varaždin je momčad bez prave zvijezde, ali jako dobro funkcionira kao momčad i na terenu se osjeti da u njihovoj svlačionici vlada dobro ozračje. A za to su svakako velike trenerove zasluge.
Na klupi Varaždina Šafarić je odradio 95 utakmica. Ostvario je 35 pobjeda, u 28 navrata je remizirao, a njegova je momčad bila poražena 32 puta, ukupna gol razlika je 111:111. Osvojio je, dakle, 133 boda u ove dvije i pol sezone (u prosjeku 1,4 po utakmici). U svojoj prvoj trenerskoj sezoni (2023./24.), u kojoj je vodio momčad u drugom dijelu prvenstva, na kraju je zauzeo šestu poziciju – ostanak u ligi nikad nije bio upitan (Rudeš je tada bio preslab za prvoligaško društvo), ali je i plasman u Europu bio predaleko.
Prošle je sezone Šafarić napravio veliki iskorak, osvojio je četvrto mjesto u ligi i izborio nastup u kvalifikacijama za Konferencijsku ligu. U 2. kvalifikacijskom kolu, Varaždinci su doma svladali portugalsku Santa Claru 2:1, ali na Azorima su bili poraženi 0:2, pa je tako njihova europska pustolovina bila okončana već krajem srpnja. No, nitko nije mogao ništa zamjeriti Šafariću i njegovim dečkima, koji su ljetos itekako namučili favorizirane Portugalce.
U aktualnoj sezoni, Varaždin je sa Šafarićem na klupi napravio još jedan korak prema naprijed i pet kola prije kraja čvrsto drži treće mjesto na ljestvici. Malo je tko očekivao da će Varaždinci, sa skromnim proračunom, biti ispred aktualnog prvaka Rijeke, nekakva je realnost opet bila borba za četvrto mjesto. Međutim, klub i trener „rastu”, opipljiva je varaždinska ambicija i posve su zasluženo pri vrhu ljestvice.
Primjer Nikole Šafarića zapravo je još jedan dokaz da se podcjenjuju hrvatski treneri i bezrazložno se načelno više vjeruje nerijetko „sumnjivim” strancima. Dinamov lanjski primjer dovođenja trenerskog početnika Fabija Cannavara dovoljno ocrtava tu situaciju. Talijan je bio zvučno nogometno ime, ali u trenerskom je smislu bio nevježa, što je i pokazao u Maksimiru. Tko zna, možda Cannavaro, nastavi li se baviti tim poslom, vremenom dosegne barem prosječne trenerske visine, ali u razdoblju kad je sjeo na Dinamovu klupu baš ničime, osim igračkim imenom (što nije jamstvo trenerske uspješnosti!), nije pokazao da je zaslužio tu funkciju.
Zanimljivo je kako se u tom slučaju nije postavljao upit može li trenerski neiskusni Cannavaro odgovoriti svim zahtjevima koje donosi Dinamova klupa? Ali, kad govorimo o hrvatskim trenerima, onda je sumnja stalni pratitelj svih razgovora. I nerijetko se paušalno donose ocjene da netko nije dorastao radu u velikom klubu, govori se kako je „jedno raditi u Slavenu Belupu ili Varaždinu, ali nešto sasvim drugo u Dinamu ili Hajduku”... I to je točno, ali sve dok se nekome ne ponudi prilika, ne može se znati je li dovoljno dobar za taj posao. A do te prilike hrvatski treneri dolaze znatno teže nego stranci. Pogledajmo samo primjer Hajduka...
Jasno je da se u ovom trenutku postavlja pitanje je li Nikola Šafarić prerastao sredinu poput varaždinske i treba li dobiti priliku u nekom većem klubu? Bio bi to nekakav normalan slijed u njegovoj trenerskoj karijeri, napravio je vrlo dobar posao u svom Varaždinu i to mu je svakako čvrst temelj za nastavak bavljenja ovim poslom na višoj razini, koja uključuje borbu za trofeje. U svakom bi smislu radio u posve drukčijim okolnostima nego što sad radi u Varaždinu – imao bi u svlačionici kvalitetnije igrače, klub bi imao veći proračun i veću ambiciju, ali sve bi to dovelo i do većeg pritiska i tražilo bi od trenera da iz sebe izvuče ono najbolje. A to mogu samo oni koji vjeruju u sebe i ne plaše se ni najvećih izazova.
Je li Šafarić „taj”? Pripada li trenerima koji su spremni suočiti se s kudikamo većim klupskim zahtjevima od onih koje ima u Varaždinu, klubu koji funkcionira gotovo u „obiteljskom ozračju”? Odgovor na taj upit dobit ćemo tek ukoliko Šafarić dobije priliku za rad u nekom većem klubu. Svakako ju je zaslužio, a vrijeme će pokazati hoće li je i dobiti...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....