To jako dugo nismo vidjeli na Poljudu: Ovo je najveća razlika između starog i novog Garcijinog Hajduka

Prije desetak dana Gonzalo Garcia navršio je 43 godine. Kada je stigao u Pulu, prije pet ljeta, djelovao je svjež, mladenačkoga izgleda, što i nije čudno za tada (još) 37-godišnjaka. Bio je na početku trenerske karijere, a uz to je pandemija COVID-a donijela prekide. U njegovu slučaju i odmor uz obitelj u Španjolskoj...

Gledajući mu presice prošlog tjedna, primjetno je da se teret trenerskog posla prepoznaje na njegovu licu, uz prve ozbiljnije nalete sijedih vlasi. Kako je Urugvajac kazao, lijepo je živjeti pobjedničke trenutke kao što ih sada uživa Hajdukova planeta, no u nogometu je problem da takvi periodi imaju manje vremena. Kad se pobjeđuje, raste pritisak okruženja da se na tom putu nastavi, traži se i više. Dakako da je aktualnost Bijelih sasvim nešto drugo u odnosu na protekle dekade. Već dvije su prošle, a da Hajduk nije doživio slavlje šampionske titule. Prolazile su i godine da Splićana nema u europskom ždrijebu, po grupama. Čak 16 ljeta jalovih očekivanja obilježje su i tih europskih priča. I onda se dogodila ova rana jesen...

Činjenica da je Hajduk prvi, s utakmicom više od Dinama (na minus 3), nije novost koja bi uzburkala duhove do euforičnih dimenzija. Znali su Bijeli dobro startati i prije, ali su se negdje putom znali zagubiti u prevelikoj želji, koja nije u suglasju s objektivnim mogućnostima.

Ono što ovaj Hajduk uspijeva razlikuje se u tome da djeluje uvjerljivo. Ništa tome nije veća potvrda od činjenice kada zaredate s pobjedama u tzv. važnim prestižnim utakmicama, u seriji koja je protekla u kratko vrijeme. Hajduk je s Garcijom pobijedio prvi veliki derbi s Dinamom. Prije toga je Hajduk ostvario prolaz u grupnu fazu Konferencijske lige, nakon 16 godina. Uobičajena priča o emotivnom pražnjenju, što se možda moglo očekivati u srazu s Ajaxom, ne samo da se nije ostvarila. Hajduk je odigrao kao rijetko kada u proteklim dekadama vrlo uvjerljivo, te je osim fantastične borbenosti, iskazao čvrstu tehničko-taktičku stabilnost. Upravo na tom segmentu počiva uspješnost koju su Bijeli pokazali odmah potom s Varaždinom te naposljetku potvrdili u natjecateljskom vrhuncu ove faze, s Thunom u gostima!

Borbeni pristup je nešto što se podrazumijeva za profesionalce. Uz ključnu kondicijsku pripremu, što je bio forte Garcijina stožera i dok je vodio Istru 1961, Hajduk svoje serije, uz sporadično klizanje (recimo na Rujevici 0:3), temelj uvjerenja da neće pasti pod teretima euforije je upravo igra.

Garcia je prošle godine mijenjao filozofiju igre Hajduka, mijenjao je i njezine aktere, ovog su se ljeta nadopunjavali redovi željenim profilima, i sada ta igra djeluje bitno uvjerljivije. Što je još važno, ona je postojana i u fazama kada Hajduk nije lepršav i kada se osjećaju manjkovi svježine, kao posljedica stalnog natjecateljskog pritiska. Činjenica da ima širi kadar kvalitete, kao i simbolično Livajinu spremnost da s klupe uđe u teren i donosi svoju kvalitetu (pogotovo u Puli i protiv Istre!), dobra su podloga optimizmu Hajdukovaca da neće pasti u euforiju koja remeti ritmove.

Garcia je u Puli, dok je bio trener Istre, znao držati pod kontrolom svlačionicu u onim trenucima kada je euforija znala biti maksimalna za dimenzije Zeleno Žutih. Istini za volju, rezultat je izostao lani u proljeće, ali je možda ključni uzrok tome i kvaliteta suparnika koji su se drugačije postavljali (zatvoreno) protiv Istre.

Mogli bismo kazati da je i Garcia tada bio isključiviji u svom taktičkom pristupu, tipovanjem na istu igru neovisno o suparniku i dinamici na terenu. U Hajduku, to se ove rane jeseni jako dobro prepoznaje, Garcia je u tom kontekstu napravio iskorak i postao je natjecateljski pragmatičniji. Upravo zbog činjenice da je još prošle sezone, kada mu je bilo najteže i imao veliku opoziciju, pokazao čvrstoću svojih uvjerenja i postupaka, sada bere plodove povjerenja igrača i okruženja.

Zato Bijeli idu maksimalno bez obzira na pritiske, euforiju, negativu ili što god drugo što može utjecati na natjecateljske ritmove. Što se tiče rezultata, nešto se pita i suparnike, pa ako izostane neki uspjeh koji se smatra "očekivanim", to ne znači da je euforija ili nešto drugo kriva, nego je i zasluga protivnika...