Bio je to doslovno najsenzacionalniji transfer u Jugoslaviji, evo sada navršenih šezdeset godina, to kako je Hajduk na angažman privolio Džemaludina Mušovića, u to vrijeme, po jednodušnim procjenama najtalentiranijeg prvoligaškog napadača. Taj transfer izveden je, za danas doslovno pod nevjerojatnim okolnostima, tako da ga se zaslužuje opisati. Naime, baš uoči tog ljeta, značajni klubovi, u prvom redu Crvena zvezda i Partizan, isposlovali su pravilo po kojem igrači po završetku svojih ugovora mogu otići u druge klubove…
Novine su bile pune objava kako će reprezentativac Mušović napustiti Sarajevo, najavljeno je, možda u Dinamo (uspješno su doveli seriju BiH-igrača), Partizan, ali je izgledalo najprije u Crvenu zvezdu i to pod patronatom tadašnjeg izbornika Miljana Miljanića. Međutim…
- Krenuo sam na pripreme reprezentacije u Beograd – u više navrata prisjećao se Mušović – kada mi je u vlaku prišao nepoznati čovjek, predstavio se: Petar Jozelić, predsjednik zagrebačkog društva prijatelja Hajduka, i ponudio mi prijelaz u "bijele". Bilo mi je to nepojmljivo, rekao sam mu: "Bogami, ne vjerujem da bi Hajduk mogao ispuniti moje zahtjeve." No, Jozelić mi je vrlo brzo javio kako su u Hajduku spremni prihvatiti moje uvjete.
Mušović je po dolasku u Beograd iz Košutnjaka, kako je Miljanić dogovorio, otišao u Crvenu zvezdu na pregovore, gdje ga je dočekao Slobodan Ćosić, glavni tajnik, u stvari moćni čovjek "jugofudbala". Tumačio je Mušoviću kako je posebna čast nositi dres Crvene zvezde, motao ga je kako će mu "biti zagarantirano mjesto u reprezentaciji" i slične fraze.
- Odgovorio sam mu: odlučio sam igrati nogomet za novac, a kada bi to bilo za ljubav, onda bih ostao u mojem matičnom klubu, nižerazrednom sarajevskom Partizanu.
Reprezentacija Jugoslavije je, po završetku prvenstva, odigrala protiv SR Njemačke (0:2) i Švedske (1:1), kapetan Hajduka Vinko Cuzzi dobio je zadatak da nagovara Mušovića, kako na pripremama u Košutnjaku, pa onda cijelim putem u Hannover i Malmö. U tom obrađivanju svesrdno mu je pomagao, zamislite samo, Josip Skoblar, tada igrač Beograda. Na povratku iz Malmöa u Zagreb, tri igrača Dinama, Ramljak, Lamza i Zambata, kao i Cuzzi, jedini iz Hajduka, napustili su reprezentaciju, uz napomenu da je ekonom reprezentacije izvukao i Mušovićevu torbu (ona sa sportskom opremom ostavljena je u zrakoplovu za Beograd). Cuzzi je začuđenom Muši objasnio kako ih u Splitu čekaju za pregovore, stoga je poduzetni Jozelić pripremio taksi…
- Vozili smo se cestama bez metra asfalta, stigli smo u Split kasno u noći, bili smo bijeli od prašine kao da smo radili u mlinu. Smjestili su me u hotel "Marjan" i kada sam sišao iz sobe na doručak, prestravio sam se, ostao u šoku…
Mušović je bio preneražen kada sam mu se predstavio kao novinar Slobodne Dalmacije, rekao mu: "Cuzzi mi je u zoru javio da ste stigli…". Mušović se branio:
- Ali ovo je morala biti tajna. Ako objaviš tu vijest, bit će komplikacija, propast će moj dolazak, uhapsit će me, zatvorit će mi i brata.
Kasnije je objasnio taj strah, Sarajevo je praktično bilo klub ondašnje milicije, tako da su bili u stanju Mušovića privesti i pritvoriti dok prođe prijelazni rok, što danas zvuči nevjerojatno.
Početak prijelaznog roka bio je tek 5. srpnja, a tajni dogovori su se dogodili 29. travnja, tako da se Mušović vratio u Sarajevo, jer je još znatno ranije prihvatio obvezu kuma na svadbi suigrača Fahrudina Prljače Čička. Zato je član uprave "bijelih" Jere Burazin, koji je po instrukcijama Tita Kirigina utanačio uvjete za dolazak Mušovića, na rastanku rekao:
- Mušo, čuj me… Prije ili kasnije saznat će se da sam s tobom pregovarao, pa ako me prevariš i ne vratiš se, ja ću u Splitu izgubiti obraz.
Usput ga je zapitao: imaš li još neku želju? Dobio je odgovor: "Volio bih da sa mnom dođe suigrač Aleksandar Ristić."
Tu nije bilo problema, dapače. Mušović se vratio kući u Sarajevo, tako je ostavio u zabludi funkcionare svojeg kluba da će obnoviti ugovor…
- Te subote, na svadbi suigrača Fahrudina Prljače, nazdravljalo se mladencima, ali i meni zbog ostanka na Koševu. A sutradan, u nedjelju u zoru, po mene i Ristića došao je Petar Jozelić taksijem zagrebačke registracije, jednim "mercedesom", odveo nas je u Split. Nitko nije znao, čak nisam rekao ni roditeljima, najavio odlazak, jedino sam se povjerio mojoj zaručnici Suadi Kasapović, inače primabalerini u Sarajevu.
Tako je iz predostrožnosti odlučeno da se, do početka prijelaznog roka, tih šest dana, Mušović sa Ristićem i Zlatomirom Obradovom (on se ilegalno pridružio momčadi Hajduka, koja se vraćala iz Niša) skloni na Brač. Njihovo čuvanje Kirigin, također Bračanin, povjerio je Supetraninu Juri Papiću, odanom navijaču Hajduka, inače partizanskom prvoborcu. On je ulogu čuvara najozbiljnije prihvatio, čak se, za svaki slučaj, naoružao trofejnim pištoljem, njemačkim poluautomatskim "Lugerom", i organizirao njihovo seljakanje jedrilicom po skrovitim bračkim plažama…
U Sarajevu su se u međuvremenu našli u čudu, pitali su se gdje su nestali Mušović i Ristić. Počeli su potragu, raspitivali se na sve strane, dok napokon nisu prvog dana prijelaznog roka, 5. srpnja, dobili njihove brzojavne zahtjeve za ispisnicom iz Splita… Odmah se Budo Vuković, tajnik kluba, u pratnji jednog visoko pozicioniranog inspektora MUP-a, zaputio u Split, s nalogom za privođenje Mušovića, gdje god bio na teritoriju Jugoslavije.
Dva dana kasnije, kad je pukla ta vijest, masa navijača Hajduka, njih tri, četiri tisuće, okupili su se pred zgradom nogometnog podsaveza na rivi, kako bi pozdravili Mušovića. Kasnije je bilo i masovnijih dočeka budućih igrača (Niko Kranjčar, Ivan Rakitić), ali u ljeto 1966. dolazak Mušovića od strane "Torcidaša" bio je jedinstven događaj.
Mušović je potpisao četverogodišnji ugovor (kao i Ristić i Obradov), Sarajevu je, po propisima NSJ-a, pripalo obeštećenje od četiri milijuna starih dinara (12.800 maraka), dok je Mušović dobio dvosobni stan i dva milijuna starih dinara (6.400 maraka). Uz to mu je predsjednik Hajduka Josip Grubelić, u gostionici "Javor" u Podstrani, uručio "na crno" čak još 40.000 maraka, što je za ono doba bio nezamislivo veliki novac.
- Kada mi je predsjednik Hajduka predao torbu s tolikim markama, nije mi palo ni na pamet da ih prebrojavam – ali je Mušović izrazio bojazan: "Kud ću ja sad s tom torbom novca, jer ne mogu ih položiti na banku, pogotovo kod sebe držati u stanu." Viceadmiral Grubelić je ponudio rješenje: "Marke možeš skloniti u privatni sef u mojoj kući, tamo nitko nema pravo bilo što provjeravati."
Dolazak Mušovića, Ristića i Obradova (također i Milutina Folića) koincidirao je s prvim povijesnim osvajanjem Kupa maršala Tita. Hajduk je u finalu pobijedio Sarajevo s 2:1, 24. svibnja 1967. u Splitu. To je bio jedini slučaj u povijesti kupa, jer se uvijek igralo u Beogradu, ali je te godine stadion JNA bio tradicionalno zauzet proslavom Titova rođendana.
"Bijeli", od tada do danas, više nikad se nisu našli u opasnosti borbe za opstanak u prvoligaškom društvu…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....