S otrcanim frazama u govoru Toma Cruisea, nadvikivanjima (polu)braće Buffer, slijetanjem helikoptera Donalda Trumpa, poziranjem Carlosa Alcaraza i Jung Ho-yeon (zvijezde serije "Squid Game") pored zlatnog trofeja i, konačno, koncertom u poluvremenu, na kojemu su se ukazali i susjedi iz Ulice Sezam i Ted Lasso - jer su Zekoslav Mrkva i Rocky Balboa valjda bili bukirani - Svjetsko prvenstvo je okončano šlagom na tortu i ilustracijom onoga čemu smo svjedočili u prethodnih 39 dana. Lovci na milijune su zasukali rukave u pokušaju da do kraja "amerikaniziraju" igru, gurnu je na konopce ringa u sjenu šušura i kiča zbog opojnog mirisa novca, a nogomet se nakon uspavanke u prvom poluvremenu finala i stanke od suludih 27 minuta, ipak, othrvao zagrljaju moćnika i servirao trenutak za povijest. Onoga zbog čega, zapravo, postoji Svjetsko prvenstvo.
Španjolska težnja prema savršenoj kontroli protiv argentinske navike da na Mundijalu režira savršeni kaos rasplamsala se u u drugom dijelu bitke i držala gledatelje na rubu stolca i poslije tri sata. Shakirini stihovi u beskonačnom poluvremenu - "Dai, dai, ikou, dale, allez, let‘s go" - nisu natjerali gledatelje da se trznu iz sna odmah na početku drugog poluvremena, nego su izazivali svojevrsno susramlje u oku promatrača. Nisu natjerali ni aktere na travnjaku da iz prve ubace barem u treću brzinu na otvaranju nastavka, ali su odlučili zaintrigirati milijardski auditorij prije ulaska u produžetak.
Broj argentinskih udaraca u okvir vrata ("okrugla" nula) simbolizirao je nemoć i činjenicu da su Španjolci maksimalno suzili teren za igru, nametnuli svoju filozofiju i natjerali branitelje naslova na konstantan boravak ispred svojega vratara. Oni su grčevito branjenje, očekivano, začinili neizostavnim dodatkom tučnjave "ispod pojasa", brutalnosti i prgavosti, koji su proporcionalno rasli s tijekom utakmice, pa je završni zvižduk, zapravo, označio konačnu eskalaciju i divljaštvo. Zbog takvih sekvenci ovo finale, ipak, možda nije koketiralo s epitetima izdanjima iz 1990. ili 1994., koja se nerijetko etiketiraju kao "najdosadnija u povijesti Mundijala", a Ferran Torres se u 106. minuti učlanio u elitni klub strijelaca u finalima s jednim, odlučujućim pogotkom na utakmici, u kojemu su do ovoga finala bili Andreas Brehme (1990.), Andrés Iniesta (2010.) i Mario Götze (2014.).
Nogomet je, u konačnici, nadmudrio silu i mišiće. Nogomet je, ipak, rezervirao mjesto u prvom planu nakon 39 dana patnje i kalvarije s pauzama za osvježenje, fleksibilnih objašnjenja sa senzorima ili intervencija predsjednika zbog crvenih kartona. Nogomet ne živi za govore, koncerte i celebrityje, nego za trenutke poput onoga u 106. minuti. Nakon konkurencije u Europi, Španjolci su pokorili i svijet. Primili su jedan pogodak u osam utakmica, kontrolirali su svaku sekundu turnira, imali su glavu i rep, bili su - reprezentacija. Nogomet je, u konačnici, pobijedio. I na terenu i izvan njega.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....