Vrijeme je neumoljivo teklo, prošao je i prvi dio produžetka, a na semaforu stadiona u East Rutherfordu i dalje je stajalo 0:0. Je li moguće da će 23. Svjetsko nogometno prvenstvo završiti pobjedom momčadi koja prema vratima suparnika nije uputila nijedan udarac?! Nula u prvom poluvremenu, nula u drugom, nula u prvom dijelu produžetka. Ipak nije moguće, iako razbijenim argentinskim razbijačima nije puno nedostajalo da se dovuku do raspucavanja jedanaesteraca. Gauči su krenuli s centra u 106. minuti, Španjolci im uzeli posjed nakon 12 sekundi, a 25 sekundi kasnije postignut je pogodak vrijedan svjetskog zlata...
Marc Cucurella počeo je akciju iz blizine korner-zastavice, potom Eric García pa Pau Cubarsí, Martín Zubimendi, Lamine Yamal, centaršut Pedra Porra, Nico Williams vraća glavom, stiže Ferran Torres i zakucava loptu u mrežu. Na semaforu je pisalo 105:37, gol za povijest, za drugu krunu najbolje nogometne reprezentacije današnjice. Španjolska je igrom posramila Argentinu, a u konačnici je to uspjela naplatiti i rezultatom!
Glazbu i riječi napisali su Francuzi pa je prava od njih otkupio Paul Anka, potpuno preradio tekst kako bi ga idealno pripremio za Franka Sinatru. Krajem 1968. nastao je neponovljivi My Way, hit koji je Španjolska prepjevala skoro 58 godina kasnije tog nedjeljnog predvečerja na stadionu MetLife u 25 sekundi jedne, zlatne akcije. Osmorica igrača sudjelovala su u egzekuciji koja je La Roji donijela drugu svjetsku titulu učinivši to na način koji je samo njihov. Davili su Argentince dva sata, Gauči se nisu dali, ali za ovo nisu imali odgovor. My Way postao je A mi manera i finale je odlučeno. Nitko ne igra nogomet tako dobro kao Španjolci i to su nam u tih 25 sekundi zorno demonstrirali. Jedna akcija kao simbolika svega što ova Španjolska predstavlja.
Tako jednostavno, a tako komplicirano i ubojito, danas nogomet na cijelom planetu znaju igrati samo Španjolci. Teško je i glupo uspoređivati različita nogometna vremena na način da pričamo o tome tko je bolji od koga, pa ćemo ostati u sadašnjosti i zaključiti da je u finalu američkog Mundijala potvrđena jedna nepobitna činjenica. Danas od Španjolske na svijetu nije bolji nitko.
Ta Argentina, štogod, vjerojatno i s pravom, mislili o njoj, bila je aktualni prvak svijeta koja je na SP ‘26. došla u praktički istom sastavu kao u Katar, a nakon njega obranila je i naslov južnoameričkog prvaka. Naravno, to što je došla četiri godine starija nego na zadnji Mundijal, što je njen bog Lionel Messi u novom finalu zaigrao kao 39-godišnjak, nije joj išlo na ruku. No ova Argentina od koje je Španjolska napravila najgoreg finalista svjetskog prvenstva u njegovoj 96 godina dugoj povijesti, u finale je ušla s nizom od 14 uzastopnih pobjeda, jednim porazom u 21 utakmici. Nisu se proslavili Lionel Scaloni i njegovi ratoborni dečki, ali nije finale u East Rutherfordu bila priča o slabosti jednog suparnika, već o moći onog drugog.
Luis de la Fuente mogao je slobodno otići s klupe nakon osvojenog Europskog prvenstva 2024. i oprostiti se kao velikan nogometne struke, jer ono što je napravio u Njemačkoj prije dvije godine bilo je blizu savršenstva. Na sreću, za nogomet i Španjolsku, ostao je, pa je u Americi to izgledalo još bolje. Vodio je ovaj 65-godišnjak La Roju na 49 utakmica i izgubio - dvije. Od Škotske u kvalifikacijama 2022. i od Kolumbije u prijateljskom dvoboju 2024. Doduše, pričamo samo o 90 ili 120 minuta, jer kapitulirao je još jednom. Ne uzimaju mu statističari to za zlo i pišu mu svjetski rekord od 38 utakmica bez poraza, zato što je u lipnju 2025. Portugal do trijumfa u Ligi nacija došao u raspucavanju jedanaesteraca. No on zna da je izgubio. Boli Španjolce taj gubitak i zato će Vatreni sa Slavenom Bilićem u rujnu i listopadu u obračunu sa svjetskim prvacima morati biti posebno oprezni. Jer, i dalje su oni gladni i žele - sve.
Morao bi De la Fuente napisati knjigu o tome kako je psihološki pripremio svoju momčad za finale i savjetovati sve trenere svijeta. Španjolska jedanaestorka s dvojicom tinejdžera, u prosjeku tri godine mlađa od argentinske (26,7 - 29,8) bila je spremna za sve. Nijedan prljavi trik Argentinaca, a imaju ih na tisuće, nijedan njihov krvožedni start ili bilo kakva sitna provokacija, nisu naišli na reakciju. Ostali su dečki s Pireneja hladni, sve su izdržali. Znali su da će ih njihov put dovesti do cilja. Tijekom finala su i oni koji su u njega ušli kao navijači Argentine, osim, valjda, Argentinaca samih, zgroženi dekadencijom i divljaštvom južnoameričkog giganta, promijenili boju i strahovali da Španjolska ipak neće uspjeti. De la Fuente i njegovi dečki nisu. Dobro su znali što rade. Uzeli su loptu na početku Mundijala i u osam utakmica je više nisu puštali iz svog posjeda. Maestralna kombinatorika odvela ih je na nogometni Mount Everest drugi put u povijesti.
Dosad, i još uvijek najveća njihova generacija, SP 2010. osvojila je nakon startnog posrtaja protiv Švicarske. Sada su ih na startu zakočili Zelenortski Otoci, završilo je bez golova i pričali smo "nije to to". Da, nije. Sljedećih sedam utakmica dobili su gol-razlikom 14:1. Njihov je vratar Unai Simón dobio nagradu za najboljeg vratara Mundijala s 14 upisanih obrana, što ga svrstava na 20. mjesto po broju obranjenih udaraca prema službenoj statistici FIFA-e na ovom SP-u. Put prema njegovim vratima bio je zakrčen.
Završeno je Svjetsko prvenstvo na kojem je maestralni Rodri proglašen za najboljeg igrača turnira samo zato što je kao kapetan i vođa momčadi najlakši izbor. Svi Španjolci bili su najbolji. Bili su momčad, ne skupina zvjezdanih pojedinaca kakvi krase poneke reprezentacije koje su se nadale da će otići do kraja. De la Fuente im je svima pokazao put, recept za pobjedu. Nije on izmislio ovakav način španjolske igre, no na njemu je inzistirao i on mu je donio sve. Svi su znali kako igraju, a nitko im nije mogao ništa. U 99. minuti izvadio je dvojicu koji su temelj ove momčadi, 32-godišnjeg braniča Aymerica Laportea i dvije godine mlađeg Rodrija. Prejak je to sustav da bi ovisio o pojedincima, imena u ovoj Španjolskoj nemaju baš neku važnost. Bez njih dvojice Španjolska je našla put do pobjedonosnog gola i nokautirala Argentinu. Na onaj važniji, nogometni način.
Koliko god su već napravili puno, kontinentalna i svjetska kruna mogle bi biti tek početak stvaranja najmoćnije nogometne dinastije u povijesti. Prvo ih čeka pohod na Ligu nacija, a onda moraju u kvalifikacije za Europsko prvenstvo 2028. gdje mogu ponoviti nešto što smo u povijesti vidjeli samo jednom. I to od Španjolske. Osvojili su prethodnici aktualnih prvaka svijeta Euro 2008., SP 2010., pa kontinentalnu titulu obranili 2012. Može li ova momčad napraviti isto, pa 2030., kad će biti sudomaćini Mundijala, otići još dalje? Ima li netko tko misli da ne može?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....