Por Malvinas. Por el Diego. Por la última de Leo.
Argentinska opsesija ovoga ljeta bila je - četvrta zvjezdica. Četvrta titula u povijesti. La cuarta estrella. Naslov je to pjesme koja se transformirala u viralnu i nogometnu budnicu među "gaučima" u prethodnih 40 dana, a koja u svojem refrenu iz uvodne rečenice teksta izravno sugerira za koga se to reprezentacija bori na Mundijalu: za Malvine, za Diega i za Leov "posljednji". Dok im je Falklandsko otočje bilo inspiracija za jurišanje po travnjaku u polufinalu protiv Engleza, Diego je, pak, u medijima ponovno osvanuo proteklih dana zbog izjave stare osam godina, kada je ispalio da "Lionel Scaloni ne može usmjeravati ni promet, a naročito ne može voditi argentinsku reprezentaciju".
No, "posljednji tango" Lionela Messija bio je, ipak, udarna motivacija za argentinsku nogometnu vojsku. U punom smislu te riječi jer su se njegovi suigrači kamuflirali u specijalnu jedinicu, odred koji štiti svog kralja i vjeruje da cilj opravdava sredstvo, a u izboru "sredstava" su bili naročito inspirirani i kreativni. Pogotovo u finalu. Najveću nogometnu bitku zasjenilo je divljaštvo, nesportsko ponašanje i maksimalna odsutnost nogometnih postulata u taboru poražene družine. Argentina se na finale nije iskrcala s ciljem da pobijedi Španjolsku, nego da je nasilno natjera na poraz, koji bi se, ruku na srce, ekspresno pretvorio u (po)najveću nepravdu u nogometnoj povijesti.
Argentinci su - u očima milijarde promatrača diljem planeta - možda već na intoniranju himni osvojili bitku protiv Španjolaca. Bili su srčaniji, prgaviji, vatreniji. Ilustrirala je to i scena nakon završnog takta himne, kada je u kadru bio Lisandro Martínez, popularni "Mesar", koji je tada obje šake podignuo u zrak i popratio tu akciju životinjskim urlikom, što je atipična gesta za samu uvertiru u utakmicu. No, najveću razliku uoči finala, barem za potpisnika ovih redaka, skrivalo je ponašanje Lionela Messija. Argentinska "desetka" u tunelu je prilično nonšalantno, relaksirano i, gotovo, flegmatično hodala od suigrača do suparnika. Smijao se s Rodrigom De Paulom, srdačno se izgrlio s Danijem Olmom, poštovanje je, usput, odao Rodriju i Marcu Cucurelli. Na licu mu se nije nazirala ni minimalna doza pritiska ili nervoze. To nije bio Lionel Messi iz Rija 2014. ili Dohe 2022.
Šetnja i čarobni štapić
"Taj" Lionel Messi nervozno je iščekivao početni zvižduk s grčem u želucu, u strepnji jer je to bila "ta" utakmica koja mora zaokružiti njegovu karijeru. Osam Zlatnih lopti, četiri Lige prvaka ili deset trofeja u La Ligi za njega su bili u sjeni glavne preokupacije: osvajanja Svjetskog prvenstva. I tijekom čitave svjetske smotre ovoga ljeta to je bila drugačija verzija Lionela Messija. Opušteniji, nasmijaniji, spontaniji. Zbog činjenice da je u Kataru prije četiri godine "završio" posao. Sve nakon toga je (veliki) "bonus".
Na američkom tlu u prethodnih 40 dana nismo svjedočili ni verziji Lionela Messija s Copa Américe prije točno 10 godina. Argentina u finalu protiv Čilea, raspucavanje s bijele točke za titulu, kapetan u ulozi prvog izvođača i - lopta lansirana na tribinu, umjesto u mrežu. Messi je nakon promašaja bijesno čupao dres rukama, blijedo buljio prema podu, nakon poraza je i zaplakao na klupi, a uskoro je i objavio oproštaj od nacionalne vrste nakon nove runde razočaranja. Tri poraza u finalima u tri uzastopne godine. Tu statistiku je, ipak, u idućem desetljeću zamijenio s gotovo maksimalnim učinkom u finalima: dvije pobjede na Copa Américi, jedna u "Finalissimi", jedna na Svjetskom prvenstvu i, najsvježije, poraz u finalu protiv Španjolske.
Messijeve suze na MetLife stadionu u nedjelju možda nisu toliko simbolizirale tugu zbog poraza u finalu jer je, zapravo, u Kataru već ostvario najveću želju, nego su ilustrirale spoznaju da je kraj blizu. Možda je već tu. Iako mu leži ova nogometna filozofija Argentine - u kojoj ostalih 10 igrača gine, a Messi se šeta i prepoznaje trenutak kada će upotrijebiti čarobni štapić - i omogućuje mu da, potencijalno, igra još jednu ili dvije godine u reprezentaciji, kraj će uskoro biti neminovan. Na turniru je prosječno odrađivao 8 kilometara po utakmici, ali je samo hodao čak 64,4 posto vremena u osam partija Argentine na putu do srebra. I to je funkcioniralo do finala, u kojem je njegova čarolija izostala, ali brutalnost i sirovost suigrača nije.
Argentina se mora privikavati na život bez Lionela Messija, a ako Argentina u toj post-eri nudi samo ono što je ponudila u finalu protiv Španjolske, onda je njihova situacija zabrinjavajuća. Za Argentinu je jednako alarmantna spoznaja da su im igrači do 22 godine starosti na Svjetskom prvenstvu 2026. odigrali ukupno točno 90 minuta: Nico Paz (21) skupio je 71 minutu, a Valentín Barco (22) je odigrao 19 minuta. Obojica su zaigrala u sporednoj utakmici protiv Jordana u skupini, dok je Paz još dobio "mrvice" u završnici dvoboja protiv Alžira dok su imali tri pogotka viška na semaforu. Smjena generacije u Argentini je neizbježna, ali temelji za njezinu izvedbu su (gotovo) nepostojeći.
Primjer iz susjedstva
Za razliku od europskih nogometnih navika, u Južnoj Americi naglasci u razvoju nisu na reprezentacijama s igračima do 19 ili 21 godine, nego na vrstama do 17 i 20 godina, za koje su organizirana kontinentalna natjecanja. Argentinska reprezentacija s igračima do 20 godina u listopadu je zaigrala i u finalu Svjetskog prvenstva, gdje je poražena od Maroka, ali to je svjetska smotra koja se organizira usred klupske sezone i na kojoj nema najvećih zvijezda. Primjerice, prva argentinska "faca" na turniru bio je Gianluca Prestianni, krilo Benfice, koji naslovnice u dosadašnjoj karijeri nije rezervirao zbog nogometnog umijeća, nego zbog rasizma.
Argentina uskoro neće imati Lionela Messija, a na pokretnoj traci ima Paza (21), Barca (22), Mastantuona (18), Garnacha (22), Simeonea (23), Buonanottea (21), Prestiannija (20). Imena koja ne ulijevaju pretjeranu dozu optimizma, a još manju dozu straha kod suparnika. Ostali još nisu ni debitirali, dok ostatak aktualne reprezentacije, pak, već graniči s veteranskom dobi ili je na putu prema drugoj polovici karijere. U treptaj oka, lako se dogodi da se na novu medalju sa svjetske smotre ponovno čeka (barem) 36 godina. Ili, iz susjednog primjera, barem 28 godina. Toliko će minimalno Brazilci čekati na medalju sa Svjetskog prvenstva.
Posljednji tango Lionela Messija zatvara vrata povijesne ere, a Argentinu možda dočeka šamar realnosti. Četvrta zvjezdica možda će (p)ostati samo san.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....