Rođen sam u pogrešnoj nogometnoj eri. Nemoguće se bilo probiti u prvih jedanaest reprezentacije pored takvih klasa u veznom redu, slegnuvši ramenima jedan je vezni igrač još prije trideset godina lucidno u dvije rečenice sažeo istinu o svojoj tankoj karijeri u nacionalnoj momčadi. Zvao se Nenad Pralija i premda je bio međunarodna klasa, važan Hajdukov igrač u Ligi prvaka, nije mogao naprijed pored Zvonimira Bobana, Roberta Prosinečkog i Aljoše Asanovića. Odigrao je za Hrvatsku jedanaest utakmica, ali do Mundijala i Eura nije dobacio.
Josip Mišić vjerojatno neće pogriješiti ako u inventuri karijere svoj izostanak s najvećih natjecanja bude pravdao istim argumentom. On je Dinamov odgovor na Praliju tri desetljeća kasnije - novinari su ovu vrstu igrača svojedobno gurali u ladicu pod nazivom ‘mozak s jajima‘ - ali i žrtva okrutnih okolnosti. Igrao je, naime, u vrijeme Luke Modrića, Matea Kovačića, Ivana Rakitića, Marcela Brozovića i Milana Badelja. Dok je dočekao da posljednja trojica nestanu s mape, serijski šampion Mišić (prvak s Rijekom, PAOK-om i Dinamom) stigao je na prag 32. rođendana i propustio najvažnije vlakove. Opus će zaokružiti bez velikog natjecanja s ‘vatrenima‘ u biografiji.
Dinamovi navijači (i ne samo oni) u predvečerje Svjetskog prvenstva žive u uvjerenju da Zlatko Dalić nepotrebno trenira strogoću na Dionu Dreni Belji, Luki Stojkoviću i Josipu Mišiću, nogometašima koji su ovog proljeća davali ritam trijumfalnom maršu plavih do dvostruke krune. Uz malo fleksibilnosti izbornik je zaista mogao pronaći mjesto u avionu za SAD barem jednom, ako ne i dvojici spomenutih igrača, ali s druge strane Daliću ne možete predbaciti da luta u izboru ili da je servilan prema centrima moći. Ove retke pišem jednim okom gledajući odličan Netflixov dokumentarac o imploziji francuske reprezentacije na SP-u 2010. u Južnoj Africi (The Bus: A French Football Mutiny). Odmah na početku izbornik Raymond Domenech otkriva formulu prema kojoj je slagao svoje momčadi.
"Pregledao sam horoskopske znakove u kojima su rođeni igrači moje momčadi i shvatio da na popisu imam šestoricu škorpiona. Jasno mi je bilo da to ne može funkcionirati, na kraju sam zadržao dvojicu", mrtav-hladan Domenech je momčad s Henryjem, Anelkom i Ribéryjem slagao kao da slaže natalne karte. Kako je završilo? Općim rusvajem u svlačionici i kultnom naslovnicom L‘Equipea na kojoj Anelka viče izborniku ‘je**i se, prljavi kurvin sine‘. Naravno, uz oproštaj od Mundijala nakon te utakmice u skupini. Nakon odgledanog novinar začas izgubi volju previše revno secirati Dalićevu logiku komponiranja momčadi za SP...
Žrtava izborničkih odluka bilo je i očito će ih biti i dalje. Ako se vratimo prema devedesetima i godinama formiranja ‘vatrenih‘ pod vodstvom Ćire Blaževića, dolazimo do kruga kandidata koji su zapeli na marginama iako su bili naoružani najboljim klupskim preporukama. Andrej Panadić je, za ilustraciju, uoči SP-a u Francuskoj 1998. godine već igrao za HSV i u Hamburgu se zatim zadržao sljedeće četiri godine, ali do dresa nacionalne momčadi nije dogurao, premda ga je Ivica Osim kao perspektivnog igrača vodio na SP u Italiji 1990. godine. U isto vrijeme najbolji nogomet u karijeri igrao je osječki napadač Robert Špehar. Nakon plodnih golgeterskih sezona u dresu Osijeka i Zagreba on je 1997. godine osvojio Zlatnu kopačku belgijske lige s 26 golova, ali u reprezentaciji se smrzavao u hladovini sjene koju su bacali Davor Šuker, Goran Vlaović i Alen Bokšić. Godinu dana nakon Špehara na prijestolje strijelaca u Belgiji zasjeo je Branko Strupar, ali bez ozbiljnijeg rejtinga u domovini on je brzo shvatio da neće dočekati pozivnicu ‘vatrenih‘, pa je rado prihvatio belgijsku putovnicu i za drugu domovinu nastupio na Euru 2000. i Svjetskom prvenstvu u Japanu 2002.
Najveći oblak medijske prašine na ovom polju ipak je proizvela odluka Zlatka Kranjčara da izostavi Eduarda Da Silvu s popisa putnika na SP 2006. u Njemačkoj. Dudu je naočigled izrastao u velikog strijelca, sezonu uoči Mundijala zaključio je s 21 pogotkom za Dinamo, pa sljedeće godine eksplodirao, zabio ukupno 47 golova za plave i izborio mjesto prvotimca u nacrtima Slavena Bilića. Cico je ipak prednost dao već etabliranim napadačima poput Prše, Olića i Balabana, uguravši usput na popis i dinamovca Ivana Bošnjaka. Za razliku od Eduarda, kojeg tužan rasplet nije obeshrabrio - za Hrvatsku je postigao 29 golova u 64 nastupa - Arijan Ademi se pokolebao shvativši da nije u planovima Nike Kovača. Iako je redovito igrao za mini-vatrene i debitirao za A-reprezentaciju u test-utakmici s Rep. Korejom u Londonu 2013. godine, Ademi je put do međunarodnog nogometa pronašao u dresu Sjeverne Makedonije.
Uzgred rečeno, priča o žrtvama izborničkih odluka nikako nije hrvatska ekskluziva. Loša Realova sezona ostavila je bez pozivnica za SP Danija Carvajala i Álvara Carrerasa, dvojicu klasnih braniča za koje izbornik De la Fuente nije pronašao mjesto niti na onom XXL popisu od 55 prezimena. Mundijal neće vidjeti niti njihov suigrač Camavinga, francuski reprezentativac koji je ove sezone skupio 43 nastupa za kraljevski klub. Carlo Ancelotti izazvao je priličnu pomutnju odlukom da u ‘seleção‘ vrati Neymara i to na štetu mlađih i gladnijih napadača poput Joãa Pedra i Richarlisona...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....