Pediludus coniungit mundum, ugraviran moto na pokalu FIFA Svjetskog klupskog prvenstva sve je što trebate znati o svemirskim aspiracijama Giannija Infantina. Premda na svijetu nema zabilježenih tragova da se Rimsko Carstvo širilo uz pomoć lopte - preferirali su sandale umjesto kopački i protivnike su radije ubijali doslovno nego metaforički - predsjedniku Fife učinilo se zgodnim nogomet vratiti u vrijeme starih Latinâ, tamo u doba prije Isusa Krista. Engleski više nije dovoljan, zaboravite na football unites the world. Nogomet kao globalna i vjekovna priča. Prije vatre i kotača bila je lopta.
Zar i ti, sine Brute?, niti u smrtnom hropcu Julije Cezar nije se stigao načuditi prvoj dramatično grozno odigranoj povratnoj lopti svojeg dotad pouzdanog stopera Marka Junija Bruta. Dok je samouvjereno izlazio na ofsajd, prijatelj mu je zakucao nož u rebra nakon čega sva naša kasnija čuđenja, završno s onim oko suicidalnog pasa Martina Baturine za Andraža Šporara na Rujevici, ostaju samo nadogradnja stoljetne priče u kojoj još čekamo da se pojave drevni Kartažani, a zašto ne i Sumerani ili Babilonci. Iako bi, da se ne lažemo, Gianni Infantino radije od svih na horizontu vidio Feničane. Stariji čitatelji njih će se sigurno sjetiti, ako ni zbog čega drugog, onda zbog poslovice pokojnog HNS-ova predsjednika Vlatka Markovića. Otkako su Feničani izmislili novac...
Novac, dakle. Novac uvijek ima smisla - a budući da kvari ljude, bolje da je kod mene - ali novac je baš bolesno opčinio šefa Fife. Opčinio ga je do te mjere da je Svjetsko prvenstvo krenuo brendirati kao resort za Elona Muska i njegove kompiće, svaki od njih rado će se ućipiti milijunskom donacijom podržavajući neki imbecilni slogan, pogotovo ako je na latinskom. Šest milijuna zahtjeva za ulaznice je, hvali se Infantino, imao uoči Mundijala. Kako se obraniti kada baš svatko želi na stadion? On se samo prilagodio uvjetima tržišne utakmice, ponude i potražnje.
Eh, sad, poslije dva uvodna dana mi, međutim, shvaćamo da potražnja nije niti približno takva da bi Fifa imala argumente napucavati enormne cijene ulaznica. Estadio Azteca je na otvaranju bio pun, ali pun komorno raspoložene publike koju je netko prevario da tog dana u Mexico Cityju gostuje Bečka filharmonija. Na utakmici Kanade s Bosnom i Hercegovinom atmosfera je u Torontu bila nabrijanija, ali nisu vam mogli promaknuti rojevi praznih sjedalica. Infantino će možda dočekati da mu za finale, kao za ovu šampanjsku NBA završnicu s Knicksima u glavnoj ulozi, netko iskešira milijun kako bi se u VIP salonu davio u škampima i šampanjcu, ali bi prije toga mogao financijski iskrvariti. Na njegovu mjestu strijepio bih pred utakmicama Curaçaa, Zelenortskih Otoka i DR Konga, jer velika je vjerojatnost da ih nitko ne želi gledati po cijeni od 700 eura. Predsjednik Fife ozbiljno je precijenio svoj proizvod.
Pitate li šefove nacionalnih saveza, oni će vam Infantina bez pogreške predstaviti kao lučonošu i reformatora, jer svakog od njih on kupi s 3-4 milijuna eura godišnjih donacija na ime infrastrukture i ‘grassroots‘ razvoja, ali objektivno gazda Fife organizaciju gura u maglovitu pustolovinu. Optimalan format od 32 sudionika već je napumpao do granice organski izdrživog turnira sa 48 reprezentacija, a na obzoru je već projekcija sa 64 momčadi. Ako znate da na svijetu postoji 211 nacionalnih saveza, kakvog smisla ima završni turnir na kojem sudjeluje gotovo trećina registriranih članova? Čemu uopće kvalifikacije? Zar samo zato da se Italija napokon plasira, primjećuje zlobnik u novinaru, jer zna da je Infantino švicarsko dijete talijanskih roditelja. Ili ipak zato da se nastavi neumjerena financijska mužnja svih i svuda?
Otkako je stupio na dužnost, Infantinova se muka zove - Uefa. Jedna kontinentalna nogometna organizacija dosegnula je takvu razinu moći da godišnje kroz nagradni novac može klubovima podijeliti gotovo 3,5 milijarde eura. U nekoj optimističnoj predikciji Infantino je računao da će na Mundijalu 2026. zadržati u blagajni 4 milijarde eura. Planirani prihodi trebali su dosegnuti granicu od 11 milijardi, a rashodi su utvrđeni na granici od 7 milijardi eura. Najozbiljniji novac u toj priči ubrizgavaju televizijske kuće i poslovni partneri, ali niti prihodi od ulaznica nisu za podcijeniti. Ako, međutim, izostane taj novac, šteta neće biti samo financijska: bit će to jasan indikator da publika ne pristaje na ucjene. Nogomet je, prije ili nakon svega, i dalje narodni sport, barem kada su posrijedi nacionalne momčadi. S Uefom koja je u Ligi prvaka pronašla svoju zlatnu koku ne možeš se natjecati.
Gianni Infantino je u prvim godinama mandata ozdravio svjetsku nogometnu organizaciju, jer nakon korumpirane oligarhije Seppa Blattera zapravo i nije imao drugog izbora, ali danas je na putu da Fifu učini toksičnijom nego ikad. Ako prvi mundijalski dani mogu poslužiti kao iole pouzdan kompas, trebat će mu puno sreće da preživi prvu fazu natjecanja, tih samo 70-ak ‘bezveznih‘ utakmica.
Uspije li na tom putu, Marijan Kustić i ini predsjednici nacionalnih saveza neće biti nesretni jer će svakom od njih u blagajne doznačiti po 20-ak milijuna eura. Padne li zajedno sa svojim konceptom nogometa za bogate i privilegirane, puno je više onih kojima će laknuti jer svjetska prvenstva bi ipak trebala biti festivali radosti umjesto drila u službi korporacijskog profita...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....