"Sebi predbacujem igru sa trojicom u obrani, Izgubio sam vrijeme, izgubio sam igrače. To sigurno više nikad neću ponoviti", dok je Zlatko Dalić u studiju Americane u utorak iz mora uspjeha izvlačio i poneku grešku, spuštajući se iz trenerskog Panteona natrag na zemlju među obične nogometne smrtnike, Marijan Kustić se pred televizijskim ekranom morao zblenuto češkati po tjemenu.
"Otkud odjednom ovaj ki bi da bi.. izgubio sam... ali to više neću ponoviti?! Pa naravno da nećeš ponoviti kad smo unaprijed dogovorili džentlmenski razlaz nakon Svjetskog prvenstva? Ili ipak nismo? Što ću sad reći Slavenu Biliću?", blaga je nervoza obujmila HNS-ova predsjednika.
Mutni posljednji kadrovi Dalićeva izborničkog mandata podjednako su zbunjivali i navijače reprezentacije i čelništvo Saveza. Je li se 59-godišnjak zaista kolelbao sve do srijede ujutro i sastanka na vrhu Hiltona ili se samo dobro zabavljao, provjeravajući za kraj vlastiti rejting u narodu? Taj se narod, uzgred rečeno, ponašao očekivano prevrtljivo. Dok su se emocije s Mundijala još taložile, zapjenjeni internetski bukači tražili su trenutačni razlaz s izbornikom jer neprestano luta s izborom taktike i više nema ništa novo za ponuditi. Kad je, međutim, postalo jasno da Dalić počionje polako prazniti ladice u uredu i da bi stvarno mogao razdužiti ključeve, komentare su preplavile patetične posvete izborniku čije rezultate nikad nitko neće nadmašiti i ljubavna patriotska pisma čovjeku koji je znao barem nakratko ujediniti podijeljenu naciju.
Dalićeva ostavština uistinu je impresivna, takva da je pohranite u vremensku kapsulu i zadužite Hrvate da kroz 50-60 godina provjere kako je ostarila. Mađarima se, recimo, dok su pedesetih i šezdesetih gledali svoju mitsku ‘laku konjicu‘ moralo činiti da je ovjeriti kartu za Svjetsko nogometno prvenstvo lakše nego rezervirati ulaznicu za kazališnu premijeru. Onda su se 1990. godine iznenada stropoštali u provaliju i više se nikad nisu vratili. Propustili su deset uzastopnih Mundijala i možda pronalazili utjehu u igri i rezultatima južnih susjeda. Hrvatska je s Dalićem otišla na pet od pet velikih natjecanja, što je samo po sebi kolosalan uspjeh, a o medaljama je ovdje suvišno i razgovarati.
Ako je tako, a jest, zašto ne svjedočimo spontanom okupljanju nezadovoljnih navijača pred HNS-ovom centralom, zašto izostaje masovni i masivni poziv da se Dalića ‘pod mus‘ priveže uz reprezentaciju novim dugogodišnjim ugovorom? Očito zato što smo putem došli do prešutnog konsenzusa da je rastanak najbolja opcija za sve strane. Sve ima svoj početak i kraj.
Dalić ima pregršt pluseva, ali i sve očitiji minus povrijeđenog ega koji bi čas ratovao s nepoštenom Fifom, pa onda malo s novinarima koji ne prepoznaju njegove uspjehe ili ruše harmoniju njegova privatnog života. I tako u krug. Nacionalnoj momčadi treba malo više vedrine. Dalićeva demisija ubrzat će priču o rastanku od ‘zlatne generacije‘, koja je došla svojem biološkom kraju.
Dojučerašnji izbornik inteligentno je sazidao trofejnu dinastiju oslanjajući se na karakter i lidersku crtu Luke Modrića i Ivana Perišića, no neki novi gladni talenti već nestrpljivo pocupkuju pred vratima reprezentacije u želji za dokazivanjem. Taj proces više nema smisla odgađati. Već u rujnu kalendar donosi atraktivne utakmice Lige nacija s Englezima i Španjolcima te priliku za dokazivanje nekim novim klincima. Daiću hvala za uspomene, ali show must go on...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....