Carlo Ancelotti nije glavni krivac. Tako se može protumačiti odluka Brazilske nogometne federacije da Talijana zadrži na klupi reprezentacije, unatoč tome što je potpisao najlošiji brazilski rezultat na svjetskim prvenstvima još od 1966. godine.
"Danas je bol velika. No, povjerenje u ono što gradimo ostaje nepromijenjeno. Nastavit ćemo raditi za našu reprezentaciju. Uvijek zajedno. Uvijek Brazil!", napisao je Ancelotti na platformi X.
Podržao ga je i koordinator reprezentacije Rodrigo Caetano.
"Moramo nastaviti suradnju s izbornikom sve do Svjetskog prvenstva 2030. godine, uz istovremeno provođenje potrebnih prilagodbi. Neka nam bude zajamčen barem minimum mira kako bismo mogli krenuti dalje i pripremiti se za sljedeće Svjetsko prvenstvo", rekao je Caetano.
Brazilu će, međutim, trebati puno više od mira o kojem priča Caetano. Brazil evidentno ima problem u proizvodnji igrača za ključne pozicije, ponajprije u veznom redu, a taj je nedostatak na ovom Mundijalu samo došao do punog izražaja. Brazil, koji je godinama rasne talente izbacivao kao na traci, negdje je uletio u problem. I bojimo se da će taj problem – kakav god bio – teško netko razriješiti u samo četiri godine...
Uglavnom, Brazil je i dalje najveći svjetski izvoznik nogometaša. Prema najnovijem istraživanju CIES Football Observatoryja, više od 3000 brazilskih igrača danas nastupa izvan granica svoje zemlje. Nitko im nije ni blizu. Francuska je druga, Argentina treća, ali obje zemlje značajno zaostaju.
Na papiru bi tu trebala biti potvrda da Brazil i dalje predstavlja najveću nogometnu tvornicu talenata na svijetu. Samo tijekom prošle godine vrijednost transfera brazilskih nogometaša premašila je 2,6 milijardi dolara. Kako je moguće da zemlja koja proizvodi najviše nogometaša i ostvaruje milijarde na njihovim transferima već godinama ne uspijeva stvoriti reprezentaciju koja izgleda kao ozbiljan kandidat za svjetski naslov?
Posljednji put Brazil je podignuo Zlatni pehar još 2002. godine, kada su Ronaldo, Rivaldo i Ronaldinho predstavljali možda i najubojitiji napadački trojac svoga vremena. Od tada je uslijedio niz razočaranja: četvrtfinala, rana ispadanja i, naravno, ona trauma koja će zauvijek ostati upisana u povijest brazilskog sporta – poraz 7:1 od Njemačke na domaćem Svjetskom prvenstvu 2014. godine.
Ni Copa América nije donijela utjehu. U posljednjih dvadesetak godina Brazil je osvojio samo jedan naslov kontinentalnog prvaka, dok je najveći rival Argentina u istom razdoblju stvorila reprezentaciju koja je osvojila gotovo sve što se moglo osvojiti – od Copa Américe do svjetskog naslova u Kataru.
Na prvu bi neupućeni mogli zaključiti da je problem u izbornicima. Brazil ih je promijenio gotovo deset u posljednjih petnaestak godina. Međutim, sve više ljudi unutar brazilskog nogometa tvrdi da je pravi problem puno dublji. Brazil više ne proizvodi bekove, veznjake i "desetke" kakve je desetljećima stvarao gotovo serijski. Zapanjujuće, nema ni vrhunskih centarfora. Više ne stvara igrače koji su desetljećima bili zaštitni znak brazilskog nogometa.
Brazil i danas ima obilje sjajnih krilnih igrača. Vinicius Junior, Rodrygo, Martinelli, Antony, Estevão i brojni drugi mogu jedan na jedan riješiti gotovo svakog suparnika. Međutim, reprezentacija više nema igrače koji kontroliraju utakmicu. Nema novu "desetku" koja diktira ritam igre, nema dominantnog zadnjeg veznog koji donosi ravnotežu, nema centarfora oko kojeg se gradi napad.
Nekada su upravo te pozicije bile najveća snaga Brazila. Svijet je gledao Cafúa i Roberta Carlosa kako mijenjaju ulogu bekova, Dungu i Emersona kako vladaju sredinom terena te Zica, Rivalda, Ronaldinha i Kakáa kao nogometne umjetnike. Što tek reći o Ronaldu (pravom) ili Adrianu? Danas Brazil proizvodi drukčiji profil igrača: puno je brzine, driblinga i individualne kvalitete, ali mnogo manje ravnoteže, kreacije i organizacije.
Paradoks postaje još veći kada se pogleda tržište. Brazilski nogomet nikada nije bio profitabilniji. Klubovi od prodaje igrača zarađuju stotine milijuna dolara, a europski velikani dovode brazilske talente čim navrše osamnaest godina.
Međutim, upravo tu mnogi vide dio problema. Najtalentiraniji igrači vrlo rano odlaze u Europu, gdje ih razvijaju prema potrebama svojih klubova, a ne reprezentacije. Bekovi postaju stoperi ili wing-backovi, veznjaci dobivaju specijalizirane uloge, a napadači se prilagođavaju različitim sustavima igre. Kada se svi okupe u reprezentaciji, Brazil više nema prepoznatljiv stil koji ga je desetljećima izdvajao od ostatka svijeta.
Stoga bi najlakše bilo kritike usmjeriti prema Carlu Ancelottiju, ali teško je očekivati da će jedan trener riješiti problem koji se stvara desetljećima. Ancelotti je cijelu karijeru vodio gotove momčadi prepune zvijezda. S Brazilom mora graditi nešto sasvim drugo – novu generaciju i novi identitet. A to nije posao koji se može završiti tijekom jednih kvalifikacija ili jednog velikog natjecanja.
Brazil će i dalje proizvoditi više nogometaša nego bilo koja druga država. I dalje će njegovi igrači igrati u Real Madridu, Barceloni, Manchester Cityju ili Bayernu. Ali broj transferiranih igrača definitivno više nije jamstvo reprezentativnog uspjeha.
Brazil i dalje ima talenata više nego itko. Ono što više nema jest sustav koji od tih talenata stvara veliku reprezentaciju. Upravo će to biti najveći izazov Carla Ancelottija: ne osvojiti sljedeće Svjetsko prvenstvo, nego vratiti Brazilu nogometni identitet koji je godinama bio njegov zaštitni znak.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....