Jedan je španjolski analitičar, prije nekoliko godina, napisao da bi Diegu Simeoneu trebalo staviti holter pa da se vidi kako njegovo vođenje Atletico Madrida utječe na njegovo srce. Argentinac je kao igrač bio žestok, agresivan, znao je igrati "prljavo", ali uvijek je bio prvi odabir svojih trenera. Kad je postao trener Diego Simeone nije promijenio svoju narav, iako je kao šef momčadi imao sasvim drugačiju formu posla.
U 15 godina, koliko u kontinuitetu vodi Colchonerose, Simeone je demonstrirao što je temperamentno upravljanje momčadi. Razgovarajući sa nekim njegovim bivšim igračima doznali smo da je Argentinac žestok i na treninzima, te je kontinuirano "in" u svakom vježbanju, čime ne dozvoljava svojim igračima niti trenutak opuštanja. Kad mu momčad ima dovoljno tehničke kvalitete, onda ona sa takvom žestinom postiže trofejne rezultate. Kada ta kvaliteta okopni, onda agresivnost bode oči jer ostaje jedina prepoznatljivost tog neuspješnog Atletica.
Simeone je trener koji igračima (i) za vrijeme utakmice ne daje jedan trenutak mira. Stalno ih bodri, kontrinuirano usmjerava, proziva, hrabri. Uza sve to, u tom natjecateljskom transu, dirigira odjecima tribina. Tamo postoje različiti doživljaji njegova djela. Sa jedne strane iznimna privrženost još od vremena kad je bio igrač, a pogotovo tijekom više od 5000 dana kao trenera, koji je Atletico Madridu vratio dostojanstvo odnosno status kluba "pored" Reala i Barcelone.
S druge strane postoje navijači koji nisu oduševljeni igrom koju prikazuje i uspješni, a pogotovo neuspješni Atletico. Za njih, istina, također postoji veliki respekt prema treneru i njegovom drilu sa igračima, koji odražava borbeni duh Atletica, kluba kojeg su svojevremeno osnovali Baski u Madridu, ali opet, htjeli bi da momčad djeluje ipak "i nogometno". Angažman u tom smislu, kojeg se maksimalno veliča, Juliana Alvareza pokazuje što je to što publika želi, dakle borca i znalca. Angažman prije nekoliko godina Portugalca Felixa, najskuplji u povijesti kluba (oko 120 milijuna) trebao je biti najava drugačijih Simeonijevih pristupa, ali se taj precijenjeni igrač nije pokazao ni kao tehnička kvaliteta visoke razine, a još manje borac Atleticovih standarda. No, sada odlazi u povijest Griezmann, još jedan od tehničkih velikana nogometa (i) Atletica, pa se navijači boje da će ideja ofenzivnijeg nogometa opet ostati nedorečena...
Sve obrise tih madridskih dojmova moglo se primijetiti u prvom polufinalnom dvoboju sa Arsenalom na Metropolitanu (1:1). Atletico je bio borben, u drugom dijelu i agresivan, te je baš tada najbolje djelovao. No, nije dugo izdržao taj dril i kad ušao Ruiz, koji je trebao osnažiti kontrolu sredine terena, splasnula je agresivnost i Arsenal je došao do daha. Velika borba na Metropolitanu, djelomice i nepravedno, (p)ostala je očekivano siva verzija nogometa, dan nakon što je svijet impresioniran spektakularnim ofenzivnim i efikasnim nogometom na Parku Prinčeva. PSG je pobijedio Bayern 5:4 i prevladava mišljenje da je to jedna od najboljih utakmica u povijesti klupskog nogometa. Osim što se sa tom tezom ne slaže jedan od trenera, i to Bayernov Vincent Kompany, njegovom stazu se priklonio i Diego Simeone. Obzirom na njegovu trenersku ideju, to je očekivano...
- Kad gledate sa strane, za TV, to zbilja djeluje spektakularno, puno golova, ali trenerima to ne izgleda baš tako. Stvar je, "dobili smo pet komada"...".
U 15 godina na klupi Colchonerosa imao je Simeone "incidentnih" utakmica. Znao je izgubiti 0:4, 1:5, ali Atletico s njime na klupi dobivao i po 7:0 u La Ligi (Getafe 2013., Rayo Vallecano 2023.). Ti rezultati nisu dio njegove doktrine, koja je velikim dijelom usmjerena i kroz osam godina igranja u Serie A (Pisa, Inter, Lazio), odnosno početak europske mu trenerske ere, u Cataniji.
Simeone je svoj pristup utemeljio u stvaranju čvrstog defenzivnog bloka, jer da bi se pobijedilo, po toj doktrini, prvo se ne smije primiti gol. Takav je gard doprinio da je Atletico Madrid narastao u njegovih 15 godina, ostvario je osam trofeja, najuspješniji je trener u povijesti kluba, ali na europskom planu, unatoč osvajanjima Europske lige, ostaje neispunjen jedinim trofejem koji nedostaje Atleticu, a to je europski naslov prvaka!
Simeone je dva puta s Atleticom bio nadomak tom cilju, i u oba slučaja ostao je bez trofeja u dvoboju sa Modrićevim Realom. Jednom su ih Blancosi stigli u trećoj minuti sučeve nadoknade (za 1:1) 2014., u Lisabonu, a drugi put dvije godine kasnije u Milanu, gdje je bio isti rezultat u regularnom dijelu, ali je zbog jednog promašenog jedanaesterca (stativa Juanfrana) slavio Real.
Tada su španjolski analitičari, čak i oni koji su skloni Atleticu, ustvrdili da se nogometna sudbina okreće protiv Simeonea, zato jer je odveć ziheraš i ne uspijeva stvoriti ofenzivno moćnu momčad. Tako se, kažu, ne osvaja Liga prvaka. Na najvišoj razini nogometa nije više dovoljna agresivnost, borba, disciplina, trka, jer uglavnom svi su klubovi elite time opremljeni. Naposljetku će dvoboje (za trofeje) prelomiti tko igra bolje i efikasnije. Ako igraš stalno sa prioritetom defenzivnog čvrstog bloka, pa dalje što napraviš, ne možeš očekivati da češ u finalu djelovati ofenzivan i efikasan...
Simeone nije jedini trener koji je utakmicu PSG-Bayern karakterizirao kao spektaklom za gledatelje, medije i neutralne promatrače, ali i problematičnu za trenere. Dobiti pet ili četiri pogotka u polufinalu LP-a, po takvim trenerima znači da jedna faza i dio momčadi nikako ne funkcionira...
Kao i uvijek mišljenja će se dijeliti (Fabregas, trener ofenzivnijeg Coma kazao je da je to najbolja utakmica koju je pogledao), ali je ključno za one koji razmišljaju kao Simeone, da nemaju sve momčadi takvo izobilje napadačkih visokih vrijednosti, pa si kao mogu dozvoliti slabiju obranu. Simeone spada na drugu stranu tog (taktičkog) vaganja, sa uvjerenjem da je spektakularnost utakmice (i u Parizu) jedna stvar, ali kvaliteta (obrana) utakmice druga stvar.
Pri tom mu neki talijanski analitičari daju za pravo, podsjećajući da je 1994., drugu sezonu u LP, Capellov Milan igrao "ala Simeone", čvrsto, agresivno i sa minimalnim pobjedama. Suparnik u finalu, Cruijffova Barcelona bila je spektakl ala PSG, i malo je tko davao šanse Milanezima da išta uspiju u finalnom dvoboju u Ateni. Naposljetku, Milan je odigrao spektakularno i ofenzivno, demolirao je Barcelonu sa 4:0, i to bez najvažnijih braniča (Baresi, Maldini). Cruijff nije bio spreman na ofenzivnu igru, odnosno njegova obrana bila je u neredu jer je očekivala da će više misliti kako pomoći napadu...
To je bio ipak bilo neko drugo nogometno vrijeme, danas bez ofenzivne smjelosti jednostavno ne možete računati na europski pijedestal...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....