Zakoračivši u prvu Dinamovu momčad Martin Baturina je zablistao s brojem 46 na leđima, na prepad osvojio publiku i prisvojio plavu ‘desetku‘, pa već u veljači 2023. godine za sebe tražio mjesto među velikanima klupske povijesti i to u onoj posebnoj kategoriji plemenitih španera. Dinamo je tada putem društvenih mreža objavio ilustraciju na kojoj mladi playmaker s divljenjem gleda galeriju uokvirenih personificiranih dresova s brojem 10. Na zidu redom: Lamza, Mlinarić, Boban, Mujčin, Modrić i Majer.
"A gdje sam ja? Sve je to velika laž! Lažovi", s druge strane svijeta, iz Brazila, odmah je reagirao očito uvrijeđeni Sammir.
Tri ljeta kasnije administrator Dinamovih društvenih mreža zatražio je od pratitelja da sažeto prokomentiraju fotografiju s posljednjeg derbija s Hajdukom. Na terenu Gabrijel Vidović kao novi vlasnik ‘desetke‘, a možda i sljedeći idol sjeverne tribine, koja u dnu fotke izgara u šampionskoj proslavi. "Sammir", objavom koja miriše na teži narcistički poremećaj istog se časa javio najrevniji ‘follower‘ plavih.
39-godišnji Jorge Sammir Cruz Campos se tijekom svojih prvih sedam zagrebačkih sezona, između 2007. i 2014. godine, predstavio kao nogometaš izvan kalupa, ozbiljan umjetnik lopte i još ozbiljniji bonvivan. Stariji Dinamovi navijači drže da od vremena Štefa Lamze ovdje nije bilo nogometnog osobenjaka koji bi se navikama na terenu i izvan njega tako približio barbarogeniju Georgea Besta. Na igralištu virtuoz koji driblinzima slaže suparnike kao čunjeve, a u privatnom životu bohem na tragu one famozne Bestove ispovijedi "dio novaca potrošio sam na cugu, djevojke i brze automobile, a ostatak sam jednostavno spiskao". U ovoj devizi zacijelo se krije i dio odgovora na pitanje zašto se igrač na pragu 40. poslije duže stanke vraća igranju nogometa: Sammir je upravo potpisao za Apotehos FC iz Atlante, klub iz četvrtog razreda američkog nogometa.
Fan club Georgea Sammira Cruza Camposa Besta među dinamovcima nije beznačajan. Sa sedam osvojenih hrvatskih prvenstava zaredom plus pet kupova Brazilac se preporučio za plavu Kuću slavnih, ali priča o uspjehu u nogometni je mit, u koji je očito povjerovao i Sammir, prerasla na temelju nekoliko veličanstvenih predstava koje su se usjekle u navijačko kolektivno pamćenje. Sammir je odigrao utakmicu za ocjenu deset kada je Dinamo 2010. godine u Europskoj ligi bacio na leđa tada moćni Villarreal sa 2-0. Sljedećeg ljeta on je simultankom protiv Malmöa - dva pogotka ugrađena u 4-1 pobjedu - plavima u playoffu ovjerio ulaznicu za skupinu Lige prvaka.
Uz malo naknadne pameti i poneko Dinamovo europsko proljeće u iskustvu, ovu je priču, međutim, lako interpretirati i kao osvježavajuće iznimke od uvijek istih pravila. Da, Sammirova je generacija zaista odigrala neke spektakularne europske predstave, ali nikada nije prošla skupinu kontinentalnog natjecanja. Te jeseni kada je pobijedila Villarreal, momčad je na kraju s trećeg mjesta gledala u leđa ne samo ‘žutoj podmornici‘ i Santiju Cazorli, nego i društvu iz PAOK-a. Sezonu poslije se u Europi izblamirala kao nikad ranije: šest poraza u skupini Lige prvaka s madridskim Realom, Lyonom i Ajaxom. Nula bodova uz gol-razliku 3:22.
U priči o Dinamovim desetkama Sammiru rejting ruši podatak da je bio mezimac sa svim ovlastima, ‘filho‘ kojeg je Zdravko Mamić na vrhuncu moći uspio ugurati u avion Nike Kovača za Svjetsko prvenstvo 2014, ali ne radi u njegovu korist niti činjenica da je na odlasku iz kluba plavima ostavio tek bolju napojnicu u vidu 2,5 milijuna eura, koliko je za njega izbrojao Getafe. Većina ostalih projektnih igrača na rastanku je punila Dinamovu blagajnu novcem za sljedećih godinu dana života.
"Sve je to velika laž", u jednoj je stvari Sammir ipak u pravu. Laž i obmana u funkciji marketinga je već i taj broj 10 na leđima. U vrijeme nogometne romantike Diega Maradone i Roberta Baggia, deseka‘ je bila poruka svima već na izlasku iz svlačionice, ‘taj igrač je poseban‘, ali priča o kultnom broju se odavno razvodnila i ponekad se čovjek nađe na kušnji povjerovati da po novoj praksi ‘desetke‘ na dresove lijepi ovlaštena komisija lutrije za izvlačenje loto brojeva.
Mladi Martin Baturina s početka teksta vjerojatno bi promatrao neku drukčiju galeriju Dinamovih desetki da su u Maksimiru na startu ispravnije vrednovali talent Roberta Prosinečkog, Nike Kranjčara ili Danija Olma. Svoju prvu utakmicu za Dinamo 1986. godine, okrunjenu golom Željezničaru, Prosinečki je zaista odigrao s desetkom na leđima, ali ubrzo je napustio klub i po povratku u Maksimir zadužio osmicu. Iz nekog nejasnog razloga Niko Kranjčar je cijelu karijeru, osim epizode u Hajduku, forsirao broj 19 na leđima, dok je Dani Olmo ‘desetku‘ dočekao tek ulaskom u reprezentaciju Španjolske, dok se u Dinamu najavio i odjavio sa ‘sedmicom‘ na leđima iako je bio uvjeljivo najveći znalac u tadašnjoj momčadi.
Ako na ovaj način raširite sliku o ‘desetkama‘ i igračima koji samo slučajno to u Maksimiru nisu postali, dolazite do zaključka da Sammir riga vatru jer je postao žrtvom vlastite taštine. Simply the best? Teško. Ispravnija i preciznija ocjena u Brazilčevu slučaju glasila bi - simply Best.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....