Postoje treneri koji osvajaju trofeje. I postoje oni koji promijene identitet kluba. Matjaž Kek u Rijeci je odavno prerastao kategoriju običnog trenera. Zato njegova ostavka 6. listopada 2018., nakon poraza u Gorici i niza bez pobjede koji je narastao na šest utakmica, nije bila samo kraj jednog mandata. Bio je to kraj cijele jedne ere.
Gotovo osam godina kasnije, Rijeka se ponovno vrti oko istog imena. I zato priča "od Keka do Keka" nije samo pregled trenera koji su sjedili na klupi Rujevice. To je priča o pokušajima da se ponovno pronađe ono što je Rijeka pod Kekom imala gotovo prirodno – stabilnost, karakter, hijerarhiju i pobjednički identitet.
Kek je iza sebe ostavio golemi prostor. Naslijedio ga je Igor Bišćan, čovjek koji je od prvog dana radio pod povećalom. Nije mu pomoglo ni to što je stigao odmah nakon najvećeg trenera u povijesti kluba, ni činjenica da mu dio navijača nikada nije oprostio dinamovsku prošlost i neke "dječačke" ispade. Posebno je problematičan bio njegov pomoćnik Renato Pilipović, kojeg je Armada povezivala s kontroverznom završnicom prvenstva 1999. godine i tadašnjom Croatijom.
Zbog svega toga Armada je ušla u bojkot. Tribina je šutjela, stizala su priopćenja, povici protiv uprave, Bišćana i Pilipovića, a cijela atmosfera oko momčadi bila je daleko od normalne. Paradoksalno, baš u takvom okruženju Bišćan je radio možda i bolji posao nego što mu se danas priznaje. Rijeka je vrlo brzo ponovno postala konkurentna, organizirana i rezultatski ozbiljna momčad. U jednom je trenutku imao sedam pobjeda i remi u osam utakmica, a vrhunac je stigao u Puli.
Finale Kupa protiv nikad jačeg Dinama ostaje jedan od najvećih trenutaka poslijekekovske Rijeke. Momčad Danija Olma, Petkovića i ostatka europske klase pala je 3:1. Sluga je obranio penal Olmu, a Kvržić, Halilović i Čolak donijeli su novo Rabuzinovo sunce podno Učke. Bišćan je osvojio trofej, završio drugi u prvenstvu i otišao praktički sam, nakon pobjede u Puli nakon jedne trećine nove sezone i osjećaja da je priča završena prije nego što je zapravo dobila pravo vrijeme za razvoj.
Nakon njega stigao je Simon Rožman, možda i najpodcijenjeniji trener cijelog tog razdoblja. Preuzeo je momčad koja se polako raspadala pod financijskim pritiscima. Rijeka je ostajala bez gotovo cijele jedne udarne postave, klub je stezao budžet, a onda je stigla i pandemija koja je dodatno ogolila realnost hrvatskog nogometa.
Rožman nije imao luksuz gotove momčadi. Imao je mlade igrače, skraćenu svlačionicu i klub koji je pokušavao preživjeti. I baš zato njegov mandat danas izgleda puno veći nego tada. Posljednji je trener koji je Rijeku odveo u skupinu Europske lige, osvojio je "korona Kup" u Šibeniku i paralelno promovirao cijelu jednu generaciju igrača. Pandur, Smolčić, Lepinjica, Braut, Štefulj… Rijeka je tada možda izgubila dio kvalitete, ali nije izgubila ideju. Rožman je uspio spojiti rezultat i razvoj, što je na Rujevici uvijek najteži zadatak.
Goran Tomić nastavio je u sličnom tonu. Njegova Rijeka igrala je vrlo dopadljiv nogomet, često možda i najljepši nakon Kekovih dana. Bila je brza, okomita i napadački vrlo ozbiljna. Dvaput je završavala iza Dinama, Hajduka i Osijeka, igrala finale Kupa i cijelo vrijeme držala Rijeku u vrhu.
Ali nešto je nedostajalo. Taj posljednji, šampionski impuls. Dojam je bio da je Tomić ponekad bio čak i predobar prema svojoj svlačionici, da je nedostajalo one sirove natjecateljske oštrine koja momčad u ključnim trenucima pretvara iz dobre u šampionsku. Rijeka je s njim bila kvalitetna, ozbiljna i lijepa za gledati, ali nije imala taj pobjednički gard kad je trebalo prelomiti sezonu ili finale.
Nakon poraza od Hajduka u finalu Kupa na Poljudu, u utakmici koju su obilježile i tisuće Rijekinih navijača pristiglih brodom Jadrolinije, Tomić i klub sporazumno su se razišli.
A onda je uslijedio potpuni raspad sustava.
Dragan Tadić i Fausto Budicin pokušavali su stabilizirati momčad, ali Rijeka je tonula iz kola u kolo. Ispadanje od Djurgårdena, loš ulazak u prvenstvo i potpuni gubitak samopouzdanja otvorili su vrata Serseu Cosmiju. Talijan je stigao kao veliko ime, a otišao kao simbol jednog od najgorih razdoblja novije klupske povijesti. "Paunovi", Bijelo Brdo, domaćih 2:7 protiv Dinama… Rijeka je tada izgledala kao klub bez smjera, energije i identiteta.
Sergej Jakirović sve je to promijenio. U nekoliko mjeseci od davljenika je ponovno stvorio ozbiljnu momčad. Nakon zimskih priprema Rijeka je izgledala potpuno drukčije – agresivno, gladno i natjecateljski. Upravo u tom razdoblju složena je jezgra buduće šampionske momčadi. Fruk, Janković, Pašalić, Ivanović i ostatak kostura ekipe stigli su upravo tada. Jakirović možda nije dugo ostao, ali je udario temelje onoga što će kasnije eksplodirati.
Njegov odlazak u Dinamo ostaje jedna od najkontroverznijih epizoda moderne Rijeke. "Ujutro sam se kupao u Rijeci, popodne bio u Zagrebu" parafrazirana je rečenica koja će ga pratiti u očima riječkih navijača...
A onda je došao Željko Sopić.
I vrlo brzo napravio momčad koja je imala sve u svojim rukama. Za razliku od mnogih prethodnih sezona, Rijeka te zime nije prodala nijednog ključnog igrača. Štoviše, dodatno se pojačala i potpuno otvoreno krenula po trofeje. Klub je prvi put nakon dugo vremena djelovao kao netko tko ne preživljava, nego napada.
Sopićeva Rijeka igrala je emocionalno, intenzivno i često briljantno. Gotovo do posljednjeg kola držala je Dinamo iza sebe. Imala je naslov u rukama. Imala je i Kup pred sobom. A na kraju je ostala bez svega. I upravo je to možda najbolji opis tog razdoblja – Rijeka je bila dovoljno dobra da dođe do kraja, ali ne i dovoljno mirna da ga završi kao pobjednik.
Ono što Sopić nije uspio dovršiti, Radomir Đalović pretvorio je u povijest.
Preuzeo je momčad nakon samo dva prvenstvena kola i osigurane Olimpije, doživio težak europski udarac, a onda iz svega izvukao maksimum. Upravo ono što je možda nedostajalo nekim njegovim prethodnicima – sirovu vjeru, gard i osjećaj da momčad mora živjeti za rezultat. Đalović je pogodio emocionalni kod svlačionice i iz nje izvukao posljednji atom. Rijeka je pod njim osvojila dvostruku krunu i ispisala jednu od najvećih sezona u svojoj povijesti.
Víctor Sánchez stigao je kao dokazano regionalno ime i trener koji je Rijeci donio jedno od najvećih međunarodnih ostvarenja u klupskoj povijesti — europsko prezimljavanje i najdulji europski put novije ere Rujevice. Međutim, ono što je funkcioniralo u Europi potpuno se raspalo u SHNL-u, gdje njegova Rijeka nikako nije uspijevala pronaći kontinuitet, ritam ni identitet, pa je njegova epizoda ostala nedorečena unatoč ostvarenim klupskim ciljevima, negdje između Đalovićeve šampionske euforije i novog velikog zaokreta prema Keku.
I zato se danas, gotovo osam godina nakon Gorice i Kekove ostavke, sve ponovno vraća na početak.
Od Keka do Keka.
U međuvremenu je Rijeka osvajala trofeje, igrala Europu, proizvodila igrače, prolazila kroz financijske udare, pandemiju, raspade momčadi i trenerske eksperimente. Bilo je odličnih sezona i velikih pobjeda, ali cijelo to vrijeme negdje je ostao osjećaj da klub zapravo traži povratak onome što je pod Kekom imao – jasnu hijerarhiju, čvrstu ruku i momčad koja zna kako pobjeđivati. Ako se povratak zaista dogodi, neće to biti samo nostalgija. Bit će to puni krug jedne velike riječke priče.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....