Kad god se Rijeka nađe u rezultatskoj ili emocionalnoj krizi, jedno ime gotovo se refleksno vraća u razgovore navijača, kuloare i nogometne rasprave. Matjaž Kek. Tako je i ovih dana, nakon još jednog bolnog završetka sezone bez trofeja, poraza u finalu Kupa i osjećaja da je momčad ostala bez energije baš kada je bilo najvažnije.
Na Rujevici još uvijek službeno nitko ne govori o promjenama, niti bi u ovom trenutku to bilo korektno prema aktualnom treneru dok sezona traje i dok su pred Rijekom još dvije prvenstvene utakmice. No jednako je jasno da se među navijačima (i ne samo navijačima!) ponovno otvorila tema povratka čovjeka koji je obilježio najuspješnije razdoblje u modernoj povijesti kluba.
I zato pitanje više nije može li se ime Matjaža Keka povezati s Rijekom (jer Rijeka i Matjaž se vole javno), nego koliko je takav scenarij realan i bi li njegov eventualni povratak danas imao isti efekt kao prije desetak godina.
Kek se, očekivano, nije želio javno uključivati u priču. Na naš upit uredno je odgovorio, zahvalio na interesu, ali gospodski zamolio da ovoga puta ostane bez komentara. I to je zapravo potpuno u njegovom stilu. Rijeka još ima trenera, sezona nije završena, a Kek nikada nije bio čovjek koji će se nuditi, gurati ili graditi vlastitu promociju preko medija. Ni u Rijeci, ni u hrvatskom nogometu općenito.
Takav odnos prema poslu i klubu upravo je jedan od razloga zašto uživa gotovo kultni status među riječkim navijačima.
Jer ono što je Matjaž Kek napravio s Rijekom odavno je izašlo iz okvira običnog trenerskog uspjeha. U sezoni 2016./17. donio je klubu povijesnu dvostruku krunu, prekinuo višedesetljetnu dominaciju Dinama i ostvario ono što se godinama činilo gotovo nemogućim: učinio Rijeku prvakom Hrvatske. Generacije navijača sanjale su taj trenutak, a Kek ga je pretvorio u stvarnost.
No možda je još važnije na koji je način to napravio.
Njegova Rijeka imala je identitet. Bila je organizirana, agresivna, natjecateljski gladna i mentalno jaka. Znalo se kako igra, što želi i kako dolazi do rezultata. Kek je uspio stvoriti momčad koja nije živjela od inspiracije pojedinca ili trenutka, nego od sustava, discipline i zajedništva.
Uz domaće uspjehe, Rijeka je pod njegovim vodstvom ostavila ozbiljan trag i u Europi. Povijesne pobjede protiv Stuttgarta, Feyenoorda, Standarda, Milana na Rujevici i plasman u skupine Europske lige ostali su dio najljepših europskih večeri koje je klub doživio. Posebno se pamti rušenje Stuttgarta 2013. godine, kada je Rijeka praktički najavila da više ne želi biti tek simpatičan domaći klub, nego ozbiljan europski projekt.
Upravo zbog svega toga veliki dio riječkog navijačkog puka vjeruje da bi Kek bio idealan čovjek za novi reset i novo okupljanje Rijeke nakon turbulentne sezone. Jer problem Rijeke trenutačno nije samo rezultat. Problem je dojam da momčad povremeno gubi stabilnost, identitet i kontinuitet. Tijekom ove sezone Bijeli su znali izgledati odlično, igrati moderan i brz nogomet, ali isto tako prečesto padati u trenucima kada se lomila sezona. Finale Kupa protiv Dinama samo je dodatno pojačalo taj osjećaj.
Zato među navijačima postoji logika prema kojoj bi upravo Kek mogao ponovno vratiti onu prepoznatljivu riječku čvrstinu i natjecateljski gard.
No nogomet se u međuvremenu promijenio. Promijenila se i Rijeka. Klub danas funkcionira u drukčijim okolnostima, s drukčijom financijskom realnošću i drukčijim očekivanjima. Momčadi se brže mijenjaju, igrači kraće ostaju, a tržište je puno zahtjevnije nego prije deset godina. Pitanje je i koliko bi Kek danas imao prostora i vremena graditi projekt na način kako je to radio u svom prvom mandatu. No nekako sve ide u tom smjeru da ćemo to uskoro i saznati...
Treba pritom biti pošten i reći da povratci velikih trenera ili igrača nerijetko ne završe onako romantično kako navijači zamišljaju. Nogomet ne priznaje nostalgiju kao garanciju uspjeha. Ono što je funkcioniralo prije deset godina ne mora nužno funkcionirati danas. Ali isto tako postoje treneri koji jednostavno imaju posebnu vezu s određenim klubom i sredinom. A Kek i Rijeka upravo su takva priča.
To se ne vidi samo po trofejima ili statistikama, nego po načinu na koji ga navijači i danas doživljavaju. Za mnoge je on i dalje simbol najljepšeg razdoblja riječkog nogometa, trener koji je klubu dao vjeru da može biti više od vječnog izazivača.
I zato ne čudi što se njegovo ime ponovno pojavljuje čim Rijeka uđe u osjetljivo razdoblje.
Naravno, od navijačkih želja do stvarnog povratka dug je put. U ovom trenutku nema službenih potvrda, što ne znači da već nije bilo konkretnih razgovora i ozbiljnih naznaka da se nešto takvo događa. Naravno, iza zatvorenih vrata. No isto tako jasno je da bi eventualna mogućnost Kekova povratka među velikim dijelom riječke javnosti bila dočekana s ogromnim entuzijazmom.
Može li Kek ponovno uspjeti u Rijeci? Teško je dati jednostavan odgovor.
Ali jedno je sigurno: malo je ljudi u modernoj povijesti kluba koji su ostavili toliko dubok trag da se o njihovu povratku priča i godinama kasnije gotovo jednakim intenzitetom kao i onda kada su odlazili. A to se ne događa slučajno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....