Kako nakon svega nazvati novi Dinamov stadion: Po legendama ili je još aktualna ona najjednostavnija varijanta?

Zlatko Cico Kranjčar iskočio je kao pobjednik ispred Ćire Blaževića i Josipa Kužea u travnju ove godine kada su Sportske novosti opipavale bilo naroda anketnim pitanjem ‘po kome treba nazvati tribine stadiona Maksimir?‘. Zašto u anketi cijeli novi stadion nije ponio ime nekog od junaka iz bogate Dinamove prošlosti? Zato što su čitatelji prethodno uvjerljivom većinom od 85 posto poželjeli da nova građevina zadrži staro ime, dakle Stadion Maksimir.

Pitanje (pre)imenovanja stadiona često je u eteru otkako je postalo jasno da se metropolom nakon sto godina čekanja napokon zakotrljala sportska građevinska ofenziva. Kranjčevićeva je već na ulazu u svibanj poprimila prve konture moderne arene, pa je zastupnik u Gradskoj skupštini Tomislav Jonjić tih dana iskoristio priliku da na dnevni red uvrsti pitanje naziva novog stadiona.

Jonjićev prijedlog da stadion u Kranjčevićevoj ponese ime Zbora narodne garde stigao je na 35. obljetnicu prvog postrojavanja ZNG-a, koje se odigralo 28. svibnja 1991. godine, tamo na travnjaku koji su prethodno autorski zaštitile generacije Zagrebovih nogometaša, od Zlatka Dračića preko Branimira Antolića i Željka Smoleka do šampionske Kranjčarove generacije iz 2002.

Zaslužne nogometne ‘pjesnike‘ danas jedva da tko spominje u kontekstu imena novog stadiona. U anketama na portalima većina sudionika podržavala je prijedlog da stadion ponese ime glavnog grada, očito i zato što je u kolektivnoj svijesti Kranjčevićeva ostala drugo ime za dom NK Zagreba. Kada bi se odmakli u pravcu legendi, opet bi se Cico Kranjčar pokazao šampionom popularnosti, ali impresivan broj glasova povlačio je i Dražan Jerković.

Kultne plave devetke sjetio se i arhitekt Otto Barić kada je u četvrtak u RTL-ovu Direktu upitan kako bi se trebao zvati novi Maksimir. Dražan Jerković urezao se u pamćenje starijim generacijama i pred Maksimirom je odavna zaslužio barem spomenik kakav Bajdo Vukas ima ispred Poljuda, ako ne i vlastitu tribinu, ali u hrvatskoj se nogometnoj praksi dosad bez pravog objašnjenja zaziralo od običaja da stadion ili tribina ponese ime igračkog ili trenerskog velikana. Na istom tragu zemlje u susjedstvu dugo su odolijevale, ali prije dvadesetak godina napokon su okrenule ploču pa je Olimpijski stadion Koševo 2004. postao stadion Asim Ferhatović, dok je nešto kasnije beogradska Marakana ponijela ime Rajka Mitića kao prve zvijezde Crvene zvezde.

Kada (ako) 2030. godine bude pušten u promet, bilo bi legitimno da novi Maksimir zaživi pod imenom Miroslava Ćire Blaževića kao Dinamova trenera koji je vratio titulu u Zagreb nakon 24 godine posta, a onda i izbornika koji je stvarao temelje nacionalne momčadi. Hoće li se to zaista dogoditi ili će politika poslušati vox populi te ostati vjerna Maksimiru kao neutralnom a opet simbolički nabijenom toponimu, saznat ćemo nekom vrstom navijačkog referenduma. Ako i ne bude imao nekog službenog patrona iz redova nogometnih velikana, svakako bi bilo zgodno da tribine stadiona ponesu imena popularnih šampiona. Nije nikakva hereza tribini dati ime idola, kao što je to neki dan učinio Inter Miami kada je jedan komad stadiona u Miamiju nazvao imenom Lea Messija.

Od zemlje do zemlje, od grada do grada, na stadionskom se teritoriju običaji dramatično razlikuju. Kao ideolog kraljevskog kluba kakvog danas poznajemo legendarni predsjednik Santiago Bernabeu postao je sinonim za stadion madridskog Reala. S deruge strane, Atleticov predsjednik Vicente Calderon istu je čast uživao dok klub stari dom nije zamijenio novom arenom pod nazivom Metropolitano. Dok Sevilla drži do svojeg predsjednika Sancheza-Pizjuana, Barcelona je ostala vjerna Camp Nou stadionu. Valencijin stadion Mestalla četvrt stoljeća je nosio ime klupskog predsjednika Luisa Casanove, kojem je ta počast predstavlja pretežak teret pa su na njegovu inicijativu ‘šišmiši‘ vratili u život Mestallu.

Dom Intera i Milana nosi ime velikog strijelca Giuseppea Meazze, ali njegov je opus gotovo u cjelosti ispisan u dresu Intera, zbog čega su milanisti sretniji kada arenu nazivaju imenom gradske četvrti, San Siro. Za razliku od Amsterdama (Johan Cruyff), Budimpešte (Ferenc Puskas) ili Beča (Ernst Happel), gradova koji su se imenima stadiona naklonili svojim nogmetnim velikanima, veliki njemački ili engleski stadioni danas uglavnom nose imena zvučnih sponzora.

Turci su svoje najveće izbornike Fatiha Terima i Şenola Güneşa počastili tako što su tri stadione imenovali po živućim trenerima, ali jedan od dva Fatiha Terima - onaj u Adani - u međuvremenu je srušen, dok je Güneş svoje ime u Trabzonu rado prepustio sponzoru pa se danas službeno zove The Papara park...