U četvrtak su dva slabija europska nogometna natjecanja dobila svoje finaliste, a među njima odlučili smo potražiti koji bi bio najegzotičniji ili čiji je rezultat najveće iznenađenje sezone. Konkurencija je bila žestoka jer osim bivšeg prvaka Europe Aston Ville, preostala tri kluba zajedno imaju samo jedan trofej i to osvojen lani. Riječ je o engleskom FA kupu londonskog Crystal Palacea, koji će sa španjolskim Rayom Vallecanom igrati u finalu treće po snazi Konferencijske lige, dok će u Europskoj ligi na megdan Villi njemački Freiburg, koji u povijesti nema trofeja, kao ni Rayo.
Nakon dugog vaganja prvim Liliputancem ipak se može nazvati klub iz predgrađa Madrida, koji je različit od ostalih i po povijesnom nasljeđu i djelovanju njegovih navijača, koji svoju ultras sekciju zovu Los Bukaneros, što znači - gusari. Teško je naći navijačku skupinu tolike autentičnosti kao što su Bukanerosi, a to se prije svega odnosi na njihove političke i društvene stavove koje zastupaju. Ako takva više postoji, oni su klasična stara ljevica, čiji su ultimativni ideali antifašizam, antirasizam i radnička solidarnost, a kada je nogomet u pitanju, tipični su predstavnici pokreta "against modern football", slično kao pristalice njemačkog St. Paulija iz Hamburga. Tako godinama protestiraju protiv kasnih termina utakmica, kao i onih ponedjeljkom, a 2012. su napravili i diverziju da nestane struje kada je gostovao Real u kasnim večernjim satima.
Da bi se pojasnilo kako je do svega došlo, treba se vratiti u daleku prošlost kluba koji je pod imenom Agrupacion Deportiva El Rayo osnovan 1924. godine i u svojoj 102. sezoni i tek drugoj europskoj kampanji, izborio je finale Konferencijske lige, a time ujedno Španjolskoj donio i petog predstavnika u Ligi prvaka sljedeće sezone.
Rayo dolazi iz negdašnje općine Vallecas, a danas jugoistočnog predgrađa Madrida s više od 300.000 stanovnika, koje je oduvijek bilo naseljeno radničkom klasom, odnosno najsiromašnijim slojem ljudi iz okolice španjolske prijestolnice. Oni su gajili svekoliki otpor kapitalizmu i izrabljivanju radnika, a nakon što je 1936. na vlast u Španjolskoj došao fašistički diktator Francisco Franco, Vallecas je postao sjedište otpora. Kako se nalazio na cesti iz Madrida za Valenciju, često je bio bombardiran i razaran, a taj duh otpora moćnijem zadržao je i poslije Francovog pada s vlasti 1975. godine.
Navijati za Rayo značilo je i biti politički angažiran na strani ljevice, dok su Los Bukanerosi službeno osnovani 1992. godine, a naziv gusari nije slučajan jer stanovnici Vallecasa sebe zovu - lučkim gradom, premda su od njega udaljeni stotine kilometara. Na dan 15. srpnja svake godine održava se tradicionalna ulična pomorska bitka vodom (La Batalla Naval), što simbolizira pripadnost kvartu Vallecas.
Njihovom tribinom na stadionu koji se zove Campo de Futbol de Vallecas i prima oko 15 tisuća ljudi, dominiraju transparenti "Rayo, radnička klasa i antifašizam" i "Siromašni, ali ponosni", dok jedna tribina nosi ime nigerijskog vratara Willyja Agbonavbare, koji je preminuo u 48. godini, a šest godina je branio za Rayo. Svojevremeno je stadion nosio ime Teresa Rivero. Ona je bila prva žena predsjednica jednog španjolskog prvoligaša, a 1994. je funkciju preuzela na zahtjev svog supruga Josaa Maríje Ruiza Mateosa, koji je kupio klub i držao ga do 2011. godine. Potom ga kupuje aktualni predsjednik Raul Martin Presa, ali s njim Bukanerosi često vode različite obračune jer se ne slažu s njegovim oprečnim političkim stajalištima.
Najpoznatiji slučaj u kojem su mu se suprotstavili dogodio se 2017. kada je Presa doveo u klub Ukrajinca Romana Zozulju, koji je pola godine rasnije došao iz Dnjipra u Betis. Sve je bilo dobro dok Bukenerosi nisu vidjeli da se igrač fotografirao u majici neke neonacističke organizacije i odmah je na stadionu osvanuo natpis "Vallecas nije mjesto za naciste".
Presa nije imao šanse promijeniti njihov stav i morao je raskinuti ugovor sa Zozuljom i prije nego je ovaj obukao bijeli dres s crvenom prugom. Povijest tog dresa također je zanimljiva jer na početku je bio posve bijeli, ali do promjene dolazi 1948. godine. Rayo je često kroz povijest imao financijskih problema i tavorio po nižim ligama, a spomenute godine tražio je pomoć madridskog Atletica, koji je pristao, ali i tražio da dres Raya ne bude bijele boje jer to je boja Reala, koji je jednima i drugima najmrskiji suparnik. Nisu u Rayu mogli pristati na potpunu promjenu boje, pa su dodali crvenu prugu, slično kao što ima argentinski River Plate iz Buenos Airesa.
Prvi nastup u Europi imali su u sezoni 2000./2001. u Kupu UEFA kojeg su izborili kao fair-play momčad, a s klupe ih je vodio Juande Ramos. Uspjeli su doći do četvrtfinala u kojem su ispali od Alavesa. Najpoznatiji igrači koji su nastupali za Rayo su Diego Costa, Raul Bravo, Toni Polster, Michu, Saul Niguez, Bolo, Jose, Luis Veloso i drugi, dok su njegovi članovi bili i dvojica Hrvata, oba Splićani. Veznjak Stipe Andrijašević od 1995. do 1998. i branič Antonio Milić od 2019. do 2020. godine.
Aktualni predsjednik Presa u stalnim je previranjima s najradikalnijim navijačima, ali ipak je njegov cilj stvoriti "najbolji Rayo ikada i prestati biti vječni autsajder u odnosu na moćne Real i Atletico". Nije to jednostavno u jakoj konkurenciji La Lige, ali 38-godišnji trener Inigo Perez doveo je mali i egzotični Rayo do finala Konferencijske lige. Čudo je već tu, a još kad bi u finalu 27. svibnja na Red Bull Areni u Leipzigu pao i Crystal Palace...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....