Dva polufinala Lige prvaka, dvije različite utakmice, ali napete do posljednje sekunde. I obje su zapravo bile prvo poluvrijeme, jer ćemo konačni epilog dobiti tek sljedećeg tjedna, nakon uzvratnih dvoboja Bayerna i PSG-a u Münchenu, odnosno Arsenala i Atletica u Londonu. Tada ćemo doznati tko će se sučeliti u finalu u svibnju u Budimpešti.
I dok je pariški okršaj ponudio istinski nogometni „rock and roll”, u Madridu smo, očekivano, gledali suzdržaniji, „kontrolirani” nogomet, iako ni na Metropolitanu nije nedostajalo uzbuđenja. Međutim, predstava koju su ponudili PSG i Bayern, poput dvojice razjarenih boksača koji su od prve do posljednje „runde” spuštenog obrambenog garda pokušavali nokautirati suparnika, ostat će zauvijek u pamćenju kao jedna od najvećih i najboljih utakmica ikada odigranih. Utakmica koja je zapravo sinonim za nogomet kao čarobnu igru...
I ne samo zbog devet postignutih golova, nego ponajviše zbog nogometne filozofije koju su ponudili PSG (trener Luis Enrique) i Bayern (trener Vincent Company). Obojica stratega poklonici su stvaranja konkretne igre za gol više od suparnika, bez previše taktičkih mudrolija i „šahovskih” zapleta. I jednom i drugom treneru cilj je što prije doći do suparničkih vrata, okomita i beskompromisna napadačka igra isključuje „davež” na sredini travnjaka, te paralelna i dosadna dodavanja na centru „ja tebi – ti meni”, a nema ni onog famoznog i zdravom logikom teško objašnjivog „građenja igre” od svoga vratara u vlastitom 16-ercu.
Ne, to nas ne zanima, želimo što prije doći u poziciju da ugrozimo suparnička vrata – poruka je obojice stručnjaka na klupama dva velika kluba. I pogled je stalno usmjeren prema naprijed, a jasna potvrda njihove napadačke filozofije, koja oduševljava pristalice nogometa, ma za koga navijali, leži u spoznaji da su PSG i Bayern najefikasniji klubovi u ovosezonskom izdanju Lige prvaka! PSG je postigao 43 pogotka na 15 odigranih utakmica, a Bayern 42 na 13 odigranih dvoboja...
I nema tu taktičke genijalnosti, ne postoje usavršeni planovi igre, sve se temelji na „sirovom” napadu, na silnoj kvaliteti napadačkog dijela momčadi. S jedne strane Dembele, Kvaratskhelia i Doue, ili Barcola, uz perfektnog organizatora igre i dodavača Vitinhu, a s druge čudesni Kane, te Luis Diaz, Olise, Musiala (nedostajao je ozlijeđeni Gnabry)...
I kad imaš takve, vrhunske napadače, bio bi grijeh pogurnuti ih u nekakve taktičke okove i ugušiti im nadarenost. Istina, ima i takvih trenera, koji bi inzistirali na „obveznim elementima” (defenzivne zadaće), a „umjetnički dojam” (napadački talent) bio bi u drugom planu. Srećom, Enrique i Kompany ne pripadaju toj „industrijski štreberskoj” skupini nogometnih stratega, nego svojim igračima daju maksimalnu slobodu, nude im prostor da svoj čudesni napadački potencijal i talent iskažu do krajnjih granica. I onda, u sudaru dvije slične nogometne filozofije, s vrhunskim napadačima, dobijemo fantastični spektakl kakav smo gledali na Parku prinčeva.
U vrijeme kad su prekidi postali iznimno ubojito oružje čak i u utrci za naslov prvaka, u doba kad se neke obrambene reakcije proslavljaju poput postizanja pogodaka, pariška je čarobna noć pokazala zašto je nogomet fantastičan kad se igra otvoreno, kad svaka momčad želi postići pogodak više od suparnika. Bayern je poveo, no PSG je sve okrenuo i došao do 5:2, ali njemački se klub nije predavao, štoviše! Uporno su napadali i na kraju dohvatili rezultat koji je pitanje prolaska u finale ostavio otvoreno do uzvrata u Münchenu.
Reći će netko da su obrane bile mizerne. Kad na nekoj utakmici padne devet golova, normalno je da se postavlja upit o kvaliteti obrambene igre. Međutim, pariških je devet pogodaka plod strahovite napadačke kvalitete oba sastava, tako razigranim i napadački orijentiranim momčadi, prepunim klasnih pojedinaca, malo tko može parirati, računajući čak i one sastave koji svoju igru temelje na „barikadama” ispred svog kaznenog prostora. Sve je možda najbolje pojasnio bivši engleski golgeter, Alan Shearer, za Amazon Prime:
- Ne mogu se prestati zadovoljno smiješiti... Ova je utakmica tako luda i otvorena, jedna od najboljih koje sam ikada vidio! Sučelile su se dvije momčadi koje vjeruju u vlastitu sposobnost da nadigraju suparnika i dobili smo senzacionalnu utakmicu. Ovako se igra nogomet – sažeo je Shearer misli većine zaljubljenika u ovu igru.
Dan kasnije, u Madridu smo vidjeli nešto posve drugo. Očekivano drukčiju utakmicu, na trenere Diega Simeonea (Atletico) i Mikela Artetu (Arsenal), nimalo nije utjecao pariški „bum bum” nogomet. I dok su Enrique i Kompany pobornici filozofije „neka nas zaustave!”, Simeone i Arteta drže se teze „zaustavit ćemo ih”! Obje se momčadi diče svojom obrambenom čvrstinom, taktički uigranim i opreznim nogometom, pa smo takvu utakmicu i dobili. Borbenu i kontroliranu, s više naglaska na čuvanje svojih vrata, nego na beskompromisne valove napadačkih akcija.
No, nije to bila „rovovska bitka”, daleko od toga da je bilo dosadno. Ni slučajno, napetost je pratila svih 90 minuta i protegnula se do londonskog uzvrata. Na kojem ćemo zacijelo gledati sličnu utakmicu, ulog je prevelik da bi netko na korak do finala mijenjao svoju filozofiju igre. I jedni i drugi učinit će sve, na svoj način, kako bi uhvatili vlak za Budimpeštu. I dok će do završnog okršaja u Mađarskoj iz Münchena doći jedan predstavnik slobodnog, otvorenog i napadački spektakularnog nogometa, London će na obale Dunava poslati momčad koja je doktorirala kontrolirani, suzdržani i oprezni nogomet...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....