U travnju 1989. godine Osijek je prvi put u povijesti odnio bodove iz Maksimira, bilo je 3:1, a Davor Šuker je demonstrirao klasu koja će ga ubrzo učiniti globalnom superzvijezdom. Šukerov prvi pogodak bio je preteča opjevanog loba Peteru Schmeichelu, podla i otrovna parabola sa dvadesetak metara koja vratara ostavlja u očaju, dok je drugim golom tada 21-godišnji napadač raspametio publiku i zaslužio ovacije zapadne tribine. Driblingom se narugao stoperu, lopta s jedne, a on s druge strane, prije nego što je povaljao golmana i zatresao mrežu.
"Isuse, što nam je radio, dao nam je dva gola, a mogao je još nekoliko. Stalno je bježao obrani, Ibrahimoviću je skoro zabio lob s centra", na stranicama biografije Velimira Zajeca njegov dugogodišnji suradnik Milan Šulentić evocirao je prijelomni trenutak kada je mladi direktor odlučio sjesti u automobil i odjuriti u Zürich kako bi ispraznio osobni račun. Sljedećih dana Zajec je zakapario mladu zvijezdu, smirio usput članove Osijekove uprave koji su Šukera gurali prema Crvenoj zvezdi i osigurao najveće osječko pojačanje plavih od pamtivijeka do danas.
Igora Cvitanovića, naime.
"On je jedan od mojih slučajnih transfera. U razgovoru s NK Osijekom oko Šukerova transfera došli su Cvitanovićevi roditelji ili tako netko blizak. Rekli su nam da imaju odličnog igrača i uzeli smo ga uz Šukera. Čista intuicija, to je ono u nogometu kad imaš instinkt", prijsetio se Zajec u biografiji iz pera Sanjina Španovića. Neka ipak u zapisnik ipak uđe i Cvitanovićeva opaska da je presudnu ulogu u njegovu transferu odigrao Rudi Belin, koji je uočio njegov talent u utakmicama mlađih kategorija. Cvitanović je u sljedećih petnaest godina izrastao u najefikasnijeg strijelca u Dinamovoj povijesti sa više od 300 golova u službenim i neslužbenim utakmicama.
U utakmici iz sada već daleke 1989. godine Dinamo je u svojim redovima imao jednog afirmiranog Osječanina, ratnički raspoloženog stopera Vladu Kasala, koji je istrčao pristojnu dionicu u plavom dresu pa produžio prema Bundesligi. Prije njega pet godina u Maksimiru proveo je i raznovrsni branič Mirko Lulić, regrutiran iz Osijeka nakon pet prvoligaških sezona kao jedan od generacijskih talenata. Ipak, niti jedan od navedene dvojice nije se ni stažom niti ostavštinom stigao približiti Josipu Gucmirtlu, koji je s obale Drave preselio u Zagreb 1965. godine, da bi se među plavima zadržao osam sezona i s njima osvojio Kup velesajamskih gradova 1967. i jugoslavenski kup dvije sezone poslije. Na samim počecima yu-lige iz tadašnjeg osječkog Proletera u Dinamo je stigao Dionizije Dvornić, osvajač prvenstva 1954. godine i strijelac 47 golova.
Otprilike u statusu Igora Cvitanovića, kao igrač pod račun, nakon prijelomne 1989. prema Maksimiru je krenuo još jedan bijelo-plavi talent, koji će početkom devedesetih u interpretaciji Ćire Blaževića izrasti u dežurnog Pedra. Od one fatalne Steaue u Ljubljani, kada je Dinamo u revanšu prokockao prednost iz Bukurešta, Željko Pakasin figurirao je kao igrač kojem je najlakše natovariti na leđa krivicu za neuspjehe, iako se u stvarnosti radilo o sasvim solidnom nogometašu.
Ako je do devedesetih znao povremeno zaviriti u tamošnji izlog, po osamostaljenju je Dinamo u Gradskom vrtu napipao zlatnu žilu i krenuo je agresivnije dovoditi osječke talente. Goran Vlaović se tijekom tri sezone predstavio kao golgeterska bomba, međunarodna klasa spremna za 30+ pogodaka u sezoni, tako da ga klub nije mogao dugoročno vezati uz Maksimir sve i da je namjeravao. Za razliku od Vlaovića koji je doveden kao tinejdžer, Dumitru Mitu je 2002. kupljen kao etabliran prvoligaški igrač. Rumunj je tijekom prvog boravka u klubu osvojio titulu i osigurao transfer u Panathinaikos, a onda je dodao još jedan naslov prilikom kratkotrajnog povratka među plave 2006.
Najambiciozniji Dinamov šoping u Osijeku dogodio se 2004. godine, u trenutku kada je Zdravko Mamić čvrsto ovladao Dinamom pa odlučio u njega preseliti kralježnicu mlade reprezentacije. Kupljeni su tako u paketu Goran Ljubojević, Danijel Pranjić i Marijan Buljat, ali kroz ciljnu ravninu HNL-a prvi je prošao Hajduk, a maksimirsku su sezonu obilježile brojne turbulencije i problemi s financijama. Kako bi zatvorio rupu u proračunu, klub je već na kraju prve sezone za bagatelu prodao Pranjića u Heerenveen, a on je u nastavku priče ipak izgradio karijeru reprezentativca i na vrhuncu moći dogurao do Bayerna. U posljednjim trzajima vladavine, formalno već razvlašten, a iza kulisa dovoljno moćan da režira transferne rokove, Mamić je potegnuo još jednu osječku bombu slabe eksplozivne moći. Na Badnjak 2021. pod plavim božićnim drvcem osvanuo je Petar Bočkaj, mladić koji je obećavao ali je prebrzo nestao s radara.
Onih sezona dok su mađarski vlasnici gradili modernu arenu, slagali dream team i sanjali naslove prvaka, Osijek je presjekao trgovački pravac prema Maksmiru. Vrzmali su se dinamovci oko Antona Matkovića, napadačkog dragulja čiji su sjaj u međuvremenu potamnjele ozljede, ali na licitaciji nisu mogli pratiti apetite pregovarača s Opus Arene. Padom vlasti Viktora Orbána razina aspiracija se dramatično spustila, a u posljednjem obratu, pritisnut (nepravomoćnom) presudom o milijunskom dugu kluba prema građevinskoj tvrtki Eurokamen, Osijek je počeo panično prodavati najbolje igrače. Tih dana na portalima je osvanula vijest o već dogovorenom transferu Ivana Kolarika, talentiranog 19-godišnjeg stopera koji sada već uredno kao starter nastupa za prvu Osijekovu momčad, ali do danas nema potvrde da su klubovi zaista postigli dogovor.
Regrutacijski centar plavih ovog je ljeta ipak iz Osijekove škole doveo dvojicu igrača kojima skauti proriču veliku budućnost. Prvi je stigao 19-godišnji Šimun Begović, perspektivni stoper koji je započeo pripreme sa seniorima bijelo-plavih pa ipak preselio u redove prvaka, a onda se Dinamo spustio u dječji vrtić slavonskog prvoligaša i pozvao k sebi Ivana Dragića, nogometaša rođenog 2011. u kojem stručnjaci prepoznaju potencijal za velike stvari na više pozicija u momčadi...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....