Tri boda u džepu i - zvižduci na kraju utakmice. Dinamova publika odavno je na glasu kao pomalo razmažena, ovaj dres uvijek je valjalo zaslužiti, baš kao i klupu, a Mario Kovačević posljednjih (tje)dana opasno tesitra navijačke i ne samo navijačke živce. Već nakon poraza protiv Vikinga i remija u Puli nogometnim kuloarima zakotrljala se priča da trener živi na posuđenom vremena, da je Zvonimir Boban na rezervi sa strpljenjem i da šef škole Albert Capellas u niskom startu čeka Kovačevićev prvi pogrešan korak.
Ta interpretacija o kratkom predsjednikovom fitilju može zvučati nategnuto ako znate da je Boban prošle sezone istrpio Kovačevića kad su mediji i navijači agitirali za smjenu, darovao mu vrijeme, dopustio da ovlada svlačionicom i ispegla svoje ideje dolje na terenu. Ako je jednom bio jobovski strpljiv zašto bi Boban sada iznenada promijenio ploču? Možda zato što je momčad zapela u nekom mutnom limbu, u nekoj neobjašnjivoj stagnaciji. Proljetos je odgalopirala iz vidokruga konkurenciji u SHNL-u i uvjerljivo osvojila dvostruku krunu, ali samo kako bi se u srpnju vratila na mjesto na kojem je bila prije godinu dana. Očekivao se ‘upgrade‘, a dobili smo tapkanje u mjestu.
Non è da tutti. Not for everyone. Premda ne u crveno-crnom dijelu Milana, nego među ‘nerazzurrima‘, jedna ideologija služi kao zajednički nazivnik za dva slavna milanska velikana. S devizom ‘nije za svakoga‘ Inter se prije dvije ili tri godine brendirao kao klub kojeg ne zanimaju isključivo pobjede i bodovna matematika, a negdje u tom ključu valja tumačiti i subotnje zvižduke dinamovcima nakon pobjede protiv Gorice. Hrabrost, avanturistički duh, atrakcija, nešto zabavnije i šarmantnije od SHNL konfekcije, to je ono što je bilo i ostaje dijelom standardnog paketa na Maksimiru. Nogomet preko volje, samo zato da se upiše još jedna pobjeda, dokazano ne privlači publiku prema Dinamu.
Što u tom smislu mogu učiniti Kovačević i Boban, da se momčad iščupa iz gliba u koji je očigledno upala i da se općenito vrati optimizam koji je klub emitirao otkako je novi šef preuzeo uzde? Isukani kažiprst, za početak, vjerojatno nije najnaprednija nogometna metoda, ali nije niti tako loša pedagoška mjera. Shvatio je to i ‘dobri čovjek‘ Kovačević kada je u odjavi meča s Goricom poručio igračima s klupe da moraju preorati teren kada dočekaju priliku, jer inače samo učvrščuju njegovo ujvjerenje da su s pravom zakucani u donji dio protokola. 51-godišnjak je pokušao promijeniti ritam utakmice kada je u 65. minuti počeo ubrizgavati svježu krv u vene momčadi, ali u narednih pola sata nije dočekao pozitivnu reakciju. Ulazili su redom Mislav Oršić, Lukas Kačavenda, Luka Ivanušec, Smail Prevljak i Niko Galešić, redom reprezentativci i osvajači medalja, a svi su osim posljednjeg djelovali indisponirano.
Dinamo sredinom tjedna kreće na slavonsku mini-turneju, prvo kup u Ivankovu pa prvenstvena utakmica u Osijeku, a Kovačević će u tim utakmicama miksati itražiti momčadi za početak još jedne kampanje u Europskoj ligi. Sredinom rujna plavi otvaraju natjecanje ‘gostovanjem‘ u Bukureštu, kod Hapoel Beer Sheve, a do sredine listopada dočekat će Anderlecht i NEC Nijmegen na međunarodnom kolosijeku te odraditi prvi derbi sezone na Poljudu. Dotad će postati jasnije može li Kovačević pomaknuti momčad na sljedeći level. Rezultati i bodovi su preporuka, ali u drugoj godini mandata od trenera se zapravo očekuje nešto više, da (ispočetka) oblikuje identitet momčadi Dinamo je prošle sezone podvukao crtu ispod nacionalnog prvenstva sa 18 bodova fore ispred Hajduka, ali privlačnim ga je činila njegova napadačka igra. Plavi su sezonu završili sa čak 93 postignuta gola (prosjek od 2,58 po utakmici), a to je najbolji recept protiv zvižduka...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....