Povratak Matjaža Keka na Rujevicu, ako se doista dogodi, ne bi bio samo emotivni povratak najtrofejnijeg trenera u povijesti Rijeke. Bio bi to sudar dviju potpuno različitih epoha kluba. I zato možda nije najveće pitanje cijele priče može li Kek ponovno uspjeti, nego u kakvu se Rijeku vraća. Jer ovo danas više nije ona Rijeka koju je preuzeo 2013. godine.
Tada je klub bio u jednom sasvim drugačijem razvojnom ciklusu. Ambicije su bile jasne, gotovo brutalno konkretne: Rijeka je željela srušiti dominaciju Dinama i uzeti povijesni naslov prvaka. U tom projektu nije postojao prostor za dugoročna čekanja, razvoj kroz nekoliko sezona ili nužno balansiranje između rezultata i prodaje igrača. Tražio se rezultat odmah.
I dobio se.
Kek je tada imao na raspolaganju možda i najiskusniju riječku momčad posljednjih desetljeća. Momčad punu gotovih igrača, karaktera i kvalitete. Momčad koja je mogla podnijeti njegov zahtjevni način rada, disciplinu i ogromnu psihološku potrošnju koju je njegov nogomet uvijek nosio. Financijska situacija također je bila neusporediva s današnjom. Nije tada iza kluba stajao samo Damir Mišković kao praktički jedini nositelj projekta, nego i Social Sport, što je Rijeci omogućavalo razinu ulaganja koja danas više jednostavno nije realna.
U tom je razdoblju Rijeka mogla dovesti igrača poput Filipa Bradarića izravno iz Hajduka jer je trener to silno želio. Danas je takav transfer gotovo nezamisliv. Ne samo zbog rivalstva ili tržišta, nego prije svega zbog novca. Nogomet se u međuvremenu brutalno promijenio. Gotov igrač koji odmah podiže kvalitetu momčadi danas košta nekoliko milijuna eura, a to Rijeka više ne može pratiti bez ozbiljnog rizika za stabilnost kluba.
I tu dolazimo do možda ključne razlike između Kekove prve Rijeke i ove današnje. Današnja Rijeka mora biti profitabilna.
To više nije projekt koji može nekoliko godina agresivno ulagati kako bi napao naslov. Klub danas funkcionira po mnogo strožim ekonomskim parametrima. Kupuj jeftinije, razvijaj, prodaj skuplje. To nije izbor, nego nužnost. Rujevica danas živi od dobrog skautinga, razvoja igrača i pametnog tajminga prodaje. I upravo zato bit će zanimljivo vidjeti kako će se Kek uklopiti u takav model.
Jer jedna od najvećih zamjerki tijekom njegova prvog mandata bila je upravo odnos prema mladim igračima. Kek je uvijek imao vrlo jasan stav: igraju najbolji, ne najmlađi. Nekoliko puta je to i otvoreno govorio. Njega nisu zanimale godine, nego kvaliteta i spremnost za rezultat odmah. U vremenu kada je Rijeka mogla graditi momčad na iskustvu, taj pristup imao je logike i donosio je rezultat.
Ali danas Rijeka više nema luksuz čekati da igrač "sazrije" do 27. godine pa tek onda bude nositelj momčadi. Danas klub mora živjeti upravo od tih mladih igrača. Mora ih razvijati, trpjeti njihove oscilacije i na kraju ih prodavati. To je realnost modernog hrvatskog nogometa, a posebno realnost Rijeke.
Zato eventualni Kekov povratak ne može biti kopiranje stare priče. Ne postoji više ona financijska snaga, ne postoji više ni tržište kakvo je tada bilo, a ne postoji ni ista svlačionica. Uostalom, promijenio se i sam Kek. Njegove posljednje izjave jasno pokazuju da je toga potpuno svjestan. Nema tu romantiziranja prošlosti ni života od stare slave. I možda je upravo to najbolji znak.
Jer Kek nikada nije bio trener nostalgije. Njegova najveća kvaliteta uvijek je bila stvaranje mentaliteta. A upravo to Rijeci možda danas najviše treba.
Bez obzira na sve promjene, jedno je ipak teško osporiti: Kek i dalje jamči određenu razinu stabilnosti i kvalitete. Ne zbog romantike, emocije ili uspomena na naslov prvaka, nego zato što se radi o treneru koji je kroz cijelu karijeru pokazivao da iz momčadi često može izvući i više nego što možda objektivno vrijedi na papiru. Njegove ekipe možda nisu uvijek igrale najljepši nogomet, ali gotovo uvijek imale su karakter, disciplinu i jasnu ideju kako doći do rezultata. I zato bi njegov povratak među navijačima bio dočekan gotovo aklamacijom.
Ne postoji puno trenera koji u Rijeci već prvog dana imaju takvu razinu kredita, povjerenja i emocije s tribina. A u riječkom slučaju to nikada nije nevažan detalj. Sinergija kluba, grada i tribina uvijek je bila ono što je Rijeku gurala prema naprijed. Možda ne uvijek kao jamstvo rezultata, ali sigurno kao jamstvo onog riječkog mentaliteta "krepat ma ne molat".
Kek taj osjećaj razumije bolje od većine. I upravo zato bi u startu imao veliku prednost u odnosu na bilo kojeg drugog trenera koji bi sjeo na klupu Rijeke. Ne samo zbog trofeja koje je osvojio, nego zbog veze koju je stvorio s klubom i ljudima oko njega. Naravno, taj kredit traje samo do prve lopte.
Jer nogomet ne živi od uspomena, nego od novih rezultata. A upravo će na Keku biti da pokaže može li se prilagoditi novoj Rijeci jednako uspješno kao što je nekad stvarao onu staru.
Ako je on doista izbor za novog trenera, teško je vjerovati da razgovori između njega i Damira Miškovića nisu otišli puno dalje od same ideje povratka. Njihov kontakt nikada nije ni prekinut, a takva odluka sigurno ne bi bila donesena bez razgovora o novom ciklusu, ambicijama i ulaganju u momčad. Jer ulaganja će biti potrebna.
Posebno zato što Rijeka ni ovog ljeta vjerojatno nije završila s odlascima. Dio igrača već je otišao istekom ugovora, a pitanje je tko će još biti prodan do kraja prijelaznog roka. Kek bi, ako dođe, morao slagati praktički novu momčad. Ali ovaj put s puno manje gotovih igrača i puno više projekata.
I tu će se vidjeti koliko se zapravo promijenila Rijeka. Ali i koliko se promijenio Kek.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....